Božiću u susret…
piše: Matej Vinarić
I tako, umjesto da učim ja odlučim u sitne sate zapisati misli koje mi se već danima roje po glavi. Dok u pozadini svira klapa Kambi, u mislima se vraćam u Slavoniju u kojoj su sljedeći dani jedni od najljepših dana u godini. Dalmatinske klape, ja u Zagrebu a misli u Slavoniji… jedna od najboljih mogućih kombinacija.
Polako, ali sigurno približava nam se jedan od najvećih i zasigurno, većini ljudi, najdražih kršćanskih blagdana – Božić.
Danima već centar Zagreba doslovno blješti od svih mogućih lampica i božićnih ukrasa. I dok šetate Tomislavcem i Zrinjevcem prema Trgu bana Jelačića, što je potpisnik ovih redaka i sam napravio već nekoliko puta, čuju se najljepši zvuci božićnih pjesama iz cijele Hrvatske.
Ljudi oko vas piju kuhano vino, časte se fritulama (slavonske krofne baš nedostaju u ovoj priči), oni hrabriji se kližu… ma pravi božićni duh, rekli bi svi. Čak su i europski mediji proglasili Advent u Zagrebu najboljim u Europi. Znači, konačno smo bolji i od Beča, Graza ili Pariza.
ALI …k vragu i ali i moje filozofiranje… pitam se gdje je tu pravi božićni duh? Je li to sve materijalno blještavilo ona istinska poruka Božića? Koja je prava simbolika stotina lampica koje se nalaze u mom okruženju?
Što si dalje postavljam ta pitanja i sam postajem svjestan da logičnog odgovora koji bi zadovoljio moje filozofiranje, nema.
Vjerujem da crkveni Oci koji su odobrili slavljenje Božića u prvoj polovici 4.st. (neki kao točnu godinu uzimaju 336. godinu) nisu mislili da će se Božić pretvoriti u „običnu šaradu“, kako reče papa Franjo prije nekoliko tjedana. Ono pravo značenje, a to je obitelj na okupu danas često zamjenjuje nekoliko stotina lampica.
I dok razmišljam o ovogodišnjem Božiću u mislim se nalazim kod kuće i pokušavam se prisjetiti svojih najranijih Božića kada je obitelj bila na okupu, a svaki događaj ili običaj vezan za Badnjak, Božić i dane prije ili poslije je imao duboko simboličko značenje.
Kako je tih običaja iznimno puno, ograničit ću se samo na neke značajnije. Dublja analiza bi zahtijevala nekoliko članaka, a poznajući mene, to bi potrajalo.
Iako je predbožićno vrijeme započelo prvim misama zornicama, kada sam redovito prije škole, još po noći i temperaturi često ispod ništice odlazio na jutarnju misu, službeno možemo reći da je predbožićno vrijeme otvoreno na spomendan sv. Lucije (13. prosinca).
Na spomendan sv.Lucije sije se božićna pšenica, a večer prije (12. prosinca), redovito je selom išla skupina lucijaša. Lucijaše bi činila skupina djece, u pravilu dječaka koji bi nosili izrezbareni nateg u kojem se nalazila svijeća. To je bila Luca. Dolaskom u kuću izvikivali bi: „Luca žedna, Luca gladna, pogledajte što je jadna“ te bi redovito bili darivani od domaćina, dok bi mi manji morali moliti očenaš da nam Luca ne bi „sažgala prste“. Lux, lat. svjetlo bio je prvi nagovještaj svjetla, radosti koju ćemo slaviti na Božić, zato je spomendan sv. Lucije simbolično i našao svoje mjesto negdje na sredini adventa, a domišljati narod mu je dao posebnu simboliku.
Od sv. Lucije do Božića dvanaest je dana. Djevojke kojima je bilo vrijeme udaje na dvanaest papira bi ispisivali imena dvanaest momaka, neženja, te bi svaki dan do Božića jedan papir ubacivale u vatru, a onaj koji bi ostao otvorile bi nakon po’noćke. Ime koje je bilo napisano bilo je ime budućeg zeta te kuće.
21. prosinca, na spomendan sv.Tome krečila bi se glavna soba u kući. Naravno, taj običaj je vezan za zadružni život i meni je bio potpuna nepoznanica, ali sam opet pronašao analogiju. Upravo oko tih dana je započinjalo temeljito čišćenje kuće i pečenje kolača. Iako više ne krečimo „sobu“ na svetog Tomu, modificirali smo taj običaj u prave pripreme za proslavljanje Božića, koje sada najčešće obavlja mama.
Dan prije badnjaka, 23. prosinca, u Andrijevcima je “kokošji badnjak”. Na taj dan bi se uže postavljalo u krug na sredinu dvorišta te bi se tijekom dana tri puta bacala hrana kako „kokoške ne bi išle nesti u komšijinu avliju“. Iako danas potpuno izgubljen, opet običaj pun simbolike. I danas mnogi vjeruju da će ono što se dogodi od sv. Lucije do Božića, obilježavati sljedeću godinu.
Na sam Badnjak ujutro u kuću bi dolazio položaj – neoženjeni momak, u kasnijim vremenima dječak, koji bi izgovarao obredni tekst u kojemu je domaćinu želio dobar urod u polju i brdu, puno stoke, živine, ali i dječice u dvorištu. Sve što srce jednoga Slavonca može poželjeti. Naravno, žena nije smjela prva ući u dvorište na Badnjak jer bi se u protivnom sjekire tupile cijele godine, a pčele se ne bi rojile.
I tako bi mogao u nedogled s božićnim običajima i vjerovanjima koja su bila ukorijenjena u život slavonskog sela. Svi su oni bili puni simbolike koja je vodila ka jednom – sretnijoj sljedećoj godini u obitelji.
Iako nije bilo jeftinih lampica koje bi blještile, ljudi su bili veseli, sretni, zadovoljni jer su znali da će proslaviti novi početak.
Zato danas imamo „šaradu“ dok je sreća, veselje i zajedništvo često u drugom planu.
Najžalosnije je što si to sami radimo, al’ opet, možda nekoga i te lampice vesele.
Meni će ipak biti draži bogati stol, medena rakija i obitelj na okupu.