U ZAGRLJAJU PRIJATELJA

tekst i foto: Sonja Breljak
Bugojno-Slavonski Brod-Kutjevo, Stružec …/ E, da, potrebno je malo više mjesta za opisati smijer našeg kretanja u ova dva dana iza nas. Vremena ne baš puno a namjera stotinu.

Dakle, vrijeme je za povratak. Tako mi svake godine pravimo svojevrsne krugove. Dođemo do mora a onda nazad prema Bosni i Hercegovini pa cijelom njenom dužinom ka Hrvatskoj. I dalje, i dalje …

Lijep je put preko Novog Travnika, kraći i nekako pitomiji nego li onaj, preko Komara i Travnika koji smo prije koristili. Valja nama preko rijeke. U Hrvatsku ulazimo na graničnom prijelazu kod dva Broda, preko Save ulazimo iz Bosanskog u Slavonski Brod.

Do tada, bijah uistinu šokirana kako još uvijek ratno, srušeno, zaraslo u raslinje, skoro podivljalo, pusto i žalosno, izgleda Posavina. Zapaljeni, srušeni, opustjeli i neobnovljeni domovi Hrvata …tragovi prošlog rata.

Prošle smo godine u Brodu proveli jedna dan, susreli drage ljude, našu Elizabetu, pa Ivana, sreli Željka …bilo je to i sretno i tužno vrijeme. Sretno radi susreta s divnim prijateljima. A tužno radi prijateljeve teške bolesti.

Sad, evo nas ponovo. Ulazimo u Brodski Stupnik. Tu u Vinogradskoj ulici našem se dolasku veseli i pas Zagor i baka Terezija a ponajviše obitelj Jurčić, naši prijatelji -Ivo i Slavica i njihova djeca Mislav i Domagoj.

Teško mi je naći riječi za opisati kako se dobro kod njih osjećam. Tu sam provela par dana i s kraja prošle godine kad obiđoh posljednje počivalište tad netom preminulog nam urednika i prijatelja Emila Cipara.

Sačekasmo da nam se pridruži i Marija Kukić, naša suradnica u rubrici “Pitanja je mnogo”, pa krenusmo do groblja u Bartolovcima. Tu, nedaleko kapelice,  u grobu obraslom visokim travama, Emil spava u zagrljaju roditelja. Spustismo par ruža i upalismo svijeće. Spominjemo drage, sretne i tople trenutke iz poznanstva, suradnje i prijateljstva  te tužne iz vremena bolesti i odlaska. Nije moguće zaboraviti. I neka. Vrijedno je to sve spomena i duga pamćenja.

Već je suton nad ovim dijelovima slavonske ravnice, spušta se tama dok  ulazimo u Kutjevo. Tu smo Marijini gosti. Nije teško reći što me se najviše dojmilo u ovo malo vremena, večer i pola dana, što ga provedosmo s Marijom pa s njenom kćerkom Martinom, našom suradnicom u rubrici “Panta rea”, i Josipom i Dominikom, njenom malom obitelji. To je njena, Marijina, njihova, jednostavna, topla i iskrena, radost radi ovog susreta.

A da i pored toga (a najvažnijega) ponesemo još i po koje ugodno sjećanje pobrinuo se posjet Kutjevačkom podrumu.

U susretu, obilasku i prezentaciji koju nam je tom prigodom, upriličio Drago Humski, referent marketinga Kutjevačkog podruma, upoznasmo prošlost i sadašnjost ovog uzgajivača, proizvođača i čuvara tečnog blaga čija povijest seže čak do trinaestog stoljeća, točnije do vrlo davne 1232. godine.

Za stolom oko kojeg je svoje hedonističke užitke hranio i poznati barun Trenk, kušasmo poznatu kutjevačku graševinu, crni pinot te predivno vino ledene berbe.

Drago Humski je iskusan, vrlo elokventan, humoru i improvizaciji, i to vrlo uspješnoj, sklon, marketinški stručnjak. S pažnjom smo slušali njegova izlaganja, o vlasništvu i razvoju Podruma puna izvrsnih opisa i epiteta s kojima je predstavio vrhunska vina Kutjevačkog podruma.

Posjetismo potom i Vinkomir, vidikovac građen 1936. godine s kojeg kroz nizove vinograda u kojima zri slatko grožđe, bacismo pogled na predivnu Zlatnu kotlinu.

Prelijep, nezaboravan dan na kojemu imamo  zahvaliti Mariji i njenoj  želji i volji pokazati nam ljepotu ovog dijela Slavonije i darovati nam vrijeme kojeg ćemo se sa zadovoljstvom sjećati.

Sad je vrijeme od rastanka. I daljeg putovanja.  Idemo ka Zagrebu, Velikoj Gorici.

Na tom putu uhvatismo još toliko vremena za sresti dvoje dragih ljudi. U Strušcu nas već u dvorištu dočekaše naši berlinski prijatelji, povratnici, Marija i Alfred Matijašević. Dok zajedno objedujemo u njihovom lijepo uređenom domu, pitamo se za zdravlje, razgovaramo o zajedničkim prijateljima, poznanicima, društvima te razmjenjujemo informacije o životu ovdje i tamo.

Kao i svugdje gdje smo se zaustavljali i razgovarali, čujemo i i ovdje kako mladi ljudi odlaze od svoga doma, kako su ove ili one stare kuće nestale, prazne, same …Žalosti to. Ali, eto, uz vrijeme odlaska postoji i vrijeme povratka. Dokaz tome su i naši prijatelji u Strušcu. Njihov povratak je trajno, čvrsto stanje. Raduje to.

Već se sputila debela tama, prohladna je večer dok ulazimo pod svjetla Velike Gorice. Pred nama su još dva susreta pa u nedjeljno prijepodne hvatamo pravac za Berlin. Prilično smo dugo već na putu. Poželjeh se djece, grada, mog života.

A opet, ispunih dušu toplinom, susretima, prijateljima …Sad, ne bi moguće stići mi tamo i svugdje gdje to poželjeh. I ne sretoh sve drage ljude do kojim mi je stalo …Željka, Sandru, Jadrana, Dražena, Antonia, Stipu, Iveka …Žalosti me da to ne bi. A raduje me da će to (jednom) biti.

Između tog čekanja i očekivanja, život je. I naš rad. I suradnja. Do nekog budućeg, skorog,  toplog i dragog susreta, dragi prijatelji, čitamo se!