piše: Sonja Breljak
Berlin/ Svake godine, iznova, kad se primakne Božić, ožive mi slike djetinjstva, malog grada, male obitelji s puno problema.
I sve više, iz dana u dan, množe se te slike kao suprotnost onome što me vrlo malo ili nimalo ne zanima … opća strka, trgovanje i komercijalizacija blagdana koji s materijom i slavljem u današnjem obliku, veze nema.
Pita me starija kćerka:
– Kako je to mama bilo prije, u vrijeme Božića i šta ste vi tad radili, recimo, bez televizora?
– E, to ne znam, velim, jer imadoh tri godine kad je nabavljen u kuću prvi polovni televizor marke Pallas. Bijaše nam dobar a u to vrijeme i ne tako stalan prijatelj jer ni programa nije bilo po cijeli dan a ponekad bome niti struje.
Pa ispričam djeci kako se često, pa skoro redovito znalo dogoditi, iako smo živjeli u srednjem po veličini, relativno ugodno uređenom gradu, da upravo u vrijeme Božića a posebno i proslave Nove godine, nestane struje.
– E, ako nestane, pa na kratko dođe i opet nestane, možeš zaboraviti sve filmove, to je onda neki veći kvar u pitanju i doći će struja tek kasno u noć ili čak i ujutro. Tako smo znali predviđati i tumačiti mi malo stariji onima mlađima.
– A kolači? A jelka?
Tako me obasipaju djeca pitanjima na Badnju večer dok čekamo vrijeme polaska u crkvu svetog Sebastiana, na dječju polnoćku.
-Eh, kolači! Moja pokojna mama, vaša baka Marija, bila je vrsna kuharica, doduše više je bila stručnjak za slana jela ali i kod kolača, posebno onih starinskih, nije joj bilo premca. Takvu baklavu kakvu je mati pravila ja ne znam napraviti ali kod ormašica, keksa, torte, e tu sam “pokupila” pravi virus, pa su slični, kao bakini kolači i na našem blagdanskom stolu.
– A jelka? To smo mi tada zvali krizban.
Smiju se djeca.
-Pa šta to znači?
– E vidite, to je vjerojatno od riječi Kristbaum, to je nama bio krizban i gotovo! Otac bi krizban donosio na Badnjak, stavljao u kut, na stol dnevne i ujedno kuhinje. Brat i ja bismo okitili bor rukom rađenim vjencima od šarenih omota od bombona i i zlatnih od čokolada a njih smo opet skupljali za tu svrhu cijelu godinu. Pa onda po koja kugla, ptičica, ukras pa svijeće …
– Pa zar prave svijeće, pitaju moji.
E da, prave svijeće su stavljane na bor, nije tad još bilo ovih pustih svjetlećih gutača struje pa bi se svijeće, pod budnim okom roditelja, upalile jednom-dvaput i to je bilo to.
Ne sjećam se više kad se poprilično toga promjenilo. Negdje tamo s mojim odlaskom na studij, čini mi se. U međuvremenu, roditelji preselili u novi stan u centru grada, život postao drukčiji, brži, moderniji pa pravu jelku, bor, božićno drvce, točnije krizban iz djetinjstva, zamijenilo umjetno, vječito zeleno drvce s modernim žaruljama na struju.
I od tad prošlo poprilično vremena. Puno toga se dogodilo između i postalo drukčije.
Skoro će 20 godina kako smo u Njemačkoj. Znam, za vrijeme, prilike i iskustva naših prvih iseljenika, to je malo, tek možda polovica njihova vremena u inozemstvu.
Naš odlazak, put i dolazak uzrokovao, odredio, usmjerio rat. Stigli, tu stali i ostali. I Božića evo 19 dočekali.
Prve godine, one tamo 1994. naše prebivalište bila sobica-dvije u Wohnheimu na ulazu u Kladow, berlinsku četvrt gdje, kažu, inače žive vrlo bogati, neki od najbogatijih Berlinčana. Eh, taj Kladow, taj naš prvi smještaj! Opisah ga već u par pripovijesti. Osam plavih baraka a u njima 500-600 stanara različita porijekla …Arapi, Romi …pa redom svi s prostora bivše države.
Prvoga Božića i ne imadosmo pravo božićno drvce. U malom prostoru improvizirasmo zimzeleni aranžman, načinismo što se dalo. Sjećam se sasvim dobro kako je sve naše obitelji, okupljene u Haus A, prvoj od osam baraka, tada obišao svećenik, fra Damjan čini mi se, a mi od jednog do drugog, iz sobe u sobu, dočarasmo, koliko je to bilo moguće, božićno okupljanje i blagdan ljubavi i radosti, istina nama tužnima da tužnijima ne može biti, od obitelji odvojenima …brat u logoru, mama sama u stanu bez struje i vode, bliski rođaci poginuli, bez noge, s ranama na tijelu i u duši …o, kad se samo sjetim tog prvog Božića u Berlinu …
Vjerovali smo u bolje. I na toj vjeri radili, gradili, trudili se.
Sve iduće godine naše je sobe i stanove, a njih je bilo raznih u međuvremenu, krasilo umjetno božićno drvce, uvijek iznova s radošću stavljano, pomalo ranije nego je to inače običaj i kasnije uklanjano nego je običaj isto tako.
Velim, dogodine će biti jubilej, 20 naših godina u Njemačkoj. A ova godina u kojoj upravo slavimo božićne blagdane, posve je posebna. S jeseni promjenismo adresu. Sad stanujemo u sasvim drugom dijelu grada, u općini Steglitz.
Našli smo ovdje svoj mali dom. Uredili, renovirali, opremili naš mali stan. Ni na ljetovanje ne odosmo. Baš smo radili, i radili. Sad beremo plodove. I materijalne i duhovne. Uživamo. Zadovoljni smo. Osjećamo se ugodno. Stali na svoje noge nakon takva, izbjegličkog dolaska, onog s dvije torbe u ruci 28. veljače 1994. godine. Duhovno se oporavili sposobni uživati nakon takvih ratnih događaja, gubitaka, doživljaja, osjećaja. I djeca porasla, već na tragovima svog vlastitog samostalnog puta.
Zato velim suprugu:- Želim ove godine konačno ponovno imati živu jelku, pravo božićno drvce, želim opet imati krizban.
I mi se zaputimo. Evo tu, u blizini Planetarija, na dnu naše nove ulice, prodaju božićna drvca. Zajedno obiđosmo, izabrasmo i doma donesosmo. Već imadoh predodžbu u kojem mu je kutu, pravo mjesto.
Djeca okitila, ne u jednoj boji kako je to moderno, već raznim ukrasima koji nam nešto znače, koja su sami pravili dok su polazili osnovnu školu. Pa smo tu oko našeg božićnog drvca jučer i danas zajedno objedovali, smijali se, darivali malim sitnim darovima …
–Pričaj, kako je to bilo kad si ti bila dijete? Kako je bilo kad ste tek došli u Njemačku?
Eh, nekih se stvari i ne sjećam rado, ali za ljubav djece, izvlačim one glavne, poticajne događaje, doživljaje i osjećaje.
Sretna sam radi ovog divnog, obiteljskog, toplog okupljanja oko našeg božićnog drvceta. Našeg krizbana.
U našem je domu konačno, prvi puta nako rata, opet živa jelka.