Ivana Opačak
Kako iscrpljujuće …
Kako se otužnim čini
Gledati čovjeka
Kako hvata se za oblake
Koji prkose vjetrovima
Dok poseže za zvijezdom …
I uvijek za nečim žudi,
A nikad ništa ne posjeduje …
Uzdajući se u zvijezdu
Da nikad ne ustukne –
Da ide naprijed
Kad ga nazad vuku,
On stoji velik,
A nikada veći
No vječno malen.
Tako tužno …
Tako krhko …
A opet tako moćno
Biti Čovjek!
od koje će drvo rasti.
TO BE A MAN
How exhausting …
How grievous it seems
for a man
to be grasping for stars,
holding on to clouds
defying the winds …
Always something to long for,
never anything to take home …
Wishing on a star
never to yield
– when held back,
to move on,
He stands tall,
yet never greater
than forever small.
How grievous …
How fragile …
Yet how mighty
to be a Man!