Uz obalu Save …/Razglednica Slavonskog Broda (II.dio)
Tekst i foto: Marijana Šundov
Dana, 18.rujna 2015. – „Moja razglednica“ Slavonskog Broda ne bi bila potpuna bez današnjeg teksta.
Razgledajući grad, njegove ulice i trgove, diveći se parkovima i arhitekturi doznajemo o prošlosti grada, a promatrajući ljude možemo zaključiti više o sadašnjosti. Zato često u želji za dubljim upoznavanjem nekog grada sjednem na nekom zgodnom mjestu uz kavicu ili čaj ovisno o dobu dana – gledam i slušam … Gdje ljudi zastajkuju … Ima li žurbe … Ima li smijeha … Koji su specijaliteti u restoranima … Ima li plakata sa najavama događanja ukratko … Ima li onoga što u Dalmaciji volimo zvati šušurom … Ukratko – kakvi su ljudi?
U Slavonskom Brodu ima dosta mjesta na kojima treba zastati i osluhnuti upravo to što bismo mogli nazvati „dušom grada“. Da živim u Slavonskom Brodu moje omiljeno mjesto bila bi definitivno uređena šetnica uz rijeku Savu. Tako je tiho i mirno, a Sava blago svjetluca pod zrakama popodnevnog sunca. Tu je i most koji spaja dvije obale, a u ovom slučaju i dvije države. Sa druge strane Save je Bosna i Hercegovina. Znam kako sa obje strane rijeke ima sanjara koji samo sjednu i promatraju…rijeka teče poput našeg života. Ne može se zagaziti dva puta u istu rijeku, baš kao što ni mi nismo nikad isti. Mijenjamo se iz dana u dan.
Nema baš mnogo šetača uz obalu rijeke, ali zato je sve puno graje, smijeha, pokreta i igre na Poloju – gradskom kupalištu na Savi. (Napomena: kada sam posjetila Slavonski Brod još nije bila počela škola i bilo je vruće.) Kako odoljeti pješčanoj plaži prepunoj riječnih školjkica i bistroj rijeci, a ne izuti se i osjetiti pijesak pod bosim nogama. Ovdje su i sportski tereni te mjesta za roštilj. Pogled mi privlače velike postavljene šahovske ploče.
Samo je 10-tak minuta vožnje od Poloja do centra grada. Odmah na početku popularnog Korza – Trga Ivane Brlić Mažuranić „pozdravlja“ nas zgodno izrađena čaplja s ribicom u kljunu i svitkom u podignutoj nozi – dakako radi se o grbu Grada. Na početku Trga s lijeve strane je i kuća Ivane Brlić Mažuranić skladno zdanje prepoznatljive neoklasicističke arhitekture. S pravom je Korzo jedne godine dobio nagradu Turističke zajednice Hrvatske i bio proglašen te godine najljepšim trgom Hrvatske.
Ljepotu i sklad Trga nadopunjuje fontana koja me podsjeća na bijelu kuglu maslačka. Zastajem pored kipa gospođe starinske frizure i odjeće koja sjedi s mirom i spokojstvom na licu kao zagledana u blistave vodene kapljice fontane „maslačka „ … a cvijeće joj je u rukama. Pogađate kako se radi o Ivani Brlić Mažuranić, našoj „bajkovitoj“ spisateljici čije priče i danas uljepšavaju djetinjstvo i donose čarolije iz davnina poput vila, patuljaka, divova. Koliko puta sam i sama kao dijete bujne mašte u svakoj šumi pitala se je li ovo „Šuma Striborova“.
Svoj posjet ovom kraju završavamo kako je i red kušajući slavonske delicije u eko – selu Oprisavcima na imanju – Kuća dida Tunje. Raznobojno cvijeće veselo je procvjetalo na prilazima staroj kući renoviranoj u restoran. Imanje izgledom oživljava duh nekadašnjeg slavonskog sela – tu je šareni štagalj, đeram, konoba, Bakin vrt, ribnjak…sve sa starinskim namještajem i dekoracijama. Bez želje za reklamiranjem ovog imanja želim pohvaliti izuzetnu poduzetničku ideju.
Jelovnik u restoranu nudi tradicionalna jela u dijelu „ Što su jeli naši stari“ od kojih izdvajam čobanac, kupus sa flekicama, žgance … Naravno ima tu u ponudi i modernih jela. Uživamo u šetnji imanjem baš kao i drugi posjetitelji. U prolazu osmjehujemo se jedni drugima.
Eto i odgovora na pitanje s početka teksta – kakvi su ljudi? Uglavnom onakvi kakav si ti prema njima. U većini slučajeva naš postupak određuje i reakciju druge strane.
Osmijeh izaziva osmijeh.