O svemu pomalo na Trgu bana Jelačića
piše: Marijana Šundov
Zagreb, 10.siječnja 2015./ Tjedan iza nas bio je obilježen niskim temperaturama i vrelim strastima vezanim za predsjedničke izbore, i to kako se slažu svi komentatori izbore sa najneizvjesnijim ishodom do sada.
Izbori za predsjednika Republike okupirali su novinske naslovnice i stranice, društvene mreže, radio i televizijske programe, vrtili su se izborni spotovi …sa velikih plakata uz cestu gledaju vas kandidati …tema se uvukla i u svakodnevni razgovor ljudi.
Dok hodam uz Zrinjevac prema Trgu bana Jelačića hoćeš-nećeš čujem razgovor dviju gospođa koje hodaju ispred mene, a komentiraju ne kandidate nego voditelja sučeljavanja kandidata. Jedna drži kako je baš bio pristran, dok se druga divi voditelju i kaže kako bi trebao biti uzor profesionalnosti svim drugim voditeljima …Na dan kada ovaj tekst bude objavljen na snazi će biti izborna šutnja. Stoga na vrijeme prekidam ovu temu.
Uglavnom laganim hodom stižem do glavnog zagrebačkog trga – Trga bana Josipa Jelačića.
U Zagrebu je mjesto okupljanja upravo popularni Jelačić plac. Jedna je to i od mojih omiljenih destinacija. Kako nije davno prošlo od moga povratka iz Belgije svaki put neizbježno u glavi uspoređujem dva glavna trga dva glavna grada – Bruxellesa i Zagreba. Na neki način ulaskom Hrvatske u Europsku uniju Bruxelles je postao drugi naš glavni grad.
I jedan i drugi glavni gradski trg, a ovdje mislim na Grand Place i Jelačić plac gotovo u svako doba dana prepuni su ljudi, okruženi su lijepim povijesnim zgradama, mjesta su to susreta, mjesta predaha idealna za popiti kavicu ili čaj. I na jednom i drugom trgu gotovo tijekom cijele godine nešto se događa – koncerti, predstave, sajmovi.
Na onom belgijskom glavnom trgu Grand Place nema statua ni kipova, a jednom u dvije godine ovaj trg postaje veliki tepih od cvijeća.
Trgom bana Josipa Jelačića dominira pak brončani konjanik. Naravno, radi se o kipu bana Josipa Jelačića. Djelo je to austrijskog kipara Dominika Fernkorna koji je 1866.prvi put postavljen na trg i to tako da gleda prema sjeveru odnosno Mađarskoj. Kip bana Jelačića zbog politike uklonjen je 1947.godine, a četrdesetak godina poslije točnije 1990.i to 18.listopada na rođendan bana Jelačića vraćen je svečano nazad, ali tako da gleda prema jugu.
Potaknuta razgovorom čiji sam slučajni svjedok bila razmišljam kako svako vidi ono što želi vidjeti. Dvije prijateljice, a potpuno drugačiji pogled na isti događaj.
Razmišljam dok gledam velebni spomenik kako je način odnošenja prema banu Jelačiću, pa i prema njegovom spomeniku dobar primjer kako ideologija pa i nacija utječu na kut gledanja povijesti i povijesnih ličnosti. Stara je mudrost kako „povijest pišu pobjednici“.
U Mađarskoj ban Jelačić, iz razumljivih razloga, kada se gleda iz njihovog mađarskog kuta gledanja je bio omražen kao jedna od osoba koja je ugušila narodni ustanak 1848.godine. S druge strane i iz drugog kuta gledanja u Austriji i Hrvatskoj ban Jelačić je jedna od najomiljenijih povijesnih ličnosti.
Naime ban Jelačić, feldmaršal Windisch-Grätz te feldmaršal grof Radetzky su bili junaci koji su spasili 1848.godine Habsburšku Monarhiju. Radetzky je ugušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Mađarskoj i Beču, a Windisch-Grätz u Češkoj. Ovaj slavni trojac bio je toliko ugledan među vojskom u Habsburškoj Monarhiji da su vojnici na svoje mačeve davali urezati slova WIR (kratica za Windisch-Grätz, Iellachich , Radetzky), a koja je na njemačkom značila “mi”. Ban Jelačić dobiva od austrijskog dvora brojne naslove i počasti, i ne samo od dvora nego javnosti, primjerice popularni Johann Strauss (otac) sklada poznati Jelačić marš.
Što se tiče Hrvatske gotovo je nemoguće pobrojati što je sve ban Jelačić napravio za hrvatski narod. Međutim to nije tema ovog moga teksta. Dovoljno je napisati kako je ban Jelačić izuzetan primjer vojnika i političara koji je svojim radom, talentom i umijećem služio Monarhiji, ali i vlastitom narodu.
Ista povijesna osoba ban Jelačić – jedni su ga mrzili, a drugi obožavali. Jedna politika je uklonila spomenik, a druga ga vratila.
U četvrtak, 8.siječnja navečer oko spomenika bana Jelačića, pod sloganom “Je suis Charlie” gotovo spontano (pozvani preko društvene mreže) okupili su se građani kako bi iskazali solidarnost s Francuskom i odali počast ubijenim francuskim novinarima. Sudionici ovog mirnog prosvjeda su se u tišini uputili do zgrade francuskog veleposlanstva na Zrinjevcu te su ispred uz zid zgrade zapalili svijeće i ostavili cvijeće…
Razmišljam kako su se rat i teror a kako drugačije opisati ono što se događalo ovih dana u Francuskoj, vratili na ulice Europe. O samom događaju je toliko toga napisano. Časopis Charlie Hebdo odnosno novinari i karikaturisti lista su na svoj način progovarali o tabu temama. Njihov način govora bio je satira odnosno smijeh.
U kultnom romanu „Ime ruže“ stari slijepi svećenik ubija subraću u samostanu koji su se odvažili čitati knjigu. I to ne bilo koju knjigu nego Aristotelovu knjigu koja se bavi smijehom. Stari svećenik Jorge vjeruje kako se ljudima vlada strahom. Smijeh ukida strah. Kada ljudi nemaju straha oni su slobodni – žali se Jorge stoga smijeh treba zabraniti.
Završit ću citatom upravo iz „Imena ruže“. Tome se nema što dodati.
„Antikrist se može roditi i iz same pobožnosti, iz pretjerane ljubavi prema Bogu ili prema istini, kao što heretik postaje od sveca, a vragom opsjednuti iz vidovnjaka. Boj se, Adsone, proroka i onih što su pripravni umrijeti za istinu, jer obično sa sobom u smrt povuku mnogo drugih ljudi, često prije sebe, ponekad umjesto sebe. Jorge je izveo đavolsko djelo, zato što je svoju istinu ljubio na tako razvratan način, da ni od čega nije prezao kako bi uništio laž. Jorge se bojao druge Aristotelove knjige, zbog toga što je ona možda doista učila kako se svakoj istini izobličuje lice, da ne postanemo robovima svojih tlapnja. Možda je zadaća onoga tko voli ljude navesti ih da se smiju istini, navesti istinu da se smije, jer jedina istina jest naučiti da se oslobodimo bezumne strasti prema istini.“