Moje razglednice: ZAGREB
tekst i foto: Marijana Šundov
Napisala sam desetak već objavljenih putopisa o Zagrebu, ali sa svakim novim posjetom Zagrebu otkrijem nešto novo ili staro vidim na drugi način. Nijedan grad nije uvijek isti, gradovi se mijenjaju, a mijenjamo se i mi.
Grad nisu građevine grad su ljudi. Oni mu daju ritam, strast, ljepotu, razgovor, život, ukratko dušu. Doživljaj grada je neodvojiv od doživljaja ljudi. Ulice i trgovi su mjesta odigravanja ljudskih sudbina.
Zagrepčani su petnaestak godina bili moji susjedi, kolege i prijatelji. Prijatelji su mi ostali prijatelji, i dalje bez obzira na promjenu adrese grada jer za prijateljstvo nije važna fizička blizina nego bliskost srca.
Ah, ti Zagrepčani, Purgeri što bi rekli u Dalmaciji za sviju koji žive u Zagrebu. Bilo ih je rođenih u Zagrebu, ali većina koje sam znala u susjedstvu i na poslu je bila iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Neki su došli zbog trenutnih potreba posla poput nas, drugi su studirali i ostali, treći su odlučili doći jer su procijenili da oni i njihova djeca imaju veće mogućnosti u glavnom gradu. Grad je doista satkan od ljudskih sudbina, a glavni grad poput magneta privlači ljude. Svi mi koji smo došli iz različitih razloga u Zagreb donijeli smo svoje običaje, navike i kulturu sa sobom. Latinska poslovica potvrđuje: „Omnia mea mecum porto“. Sve svoje nosim sa sobom. Ukratko, od sebe se ne može pobjeći.
Kaže jedna pripovijest kako su putovali putnici i pred ulazak u selo zastali i upitali starca kojega su vidjeli na raskrižju, kakvi su ljudi u selu. Upitao ih je starac kakvi su bili ljudi u mjestu odakle ste otišli. Jedan putnik je rekao kako su bili zli, svađali se, sitničavi, nije imao mira od njih. Starac mu odgovori kako su takvi ljudi i u njegovom selu i najbolje da produži dalje. Poslije naiđe drugi putnik koji je na isti upit odgovorio starcu: „Moji su susjedi bili dobri, ljubazni, puni suosjećanja i jako sam žalostan što sam morao otići“. Starac mu reče kako su isti takvi ljudi u njegovom selu i slobodno neka svrati kod njih. Doista ono što dajemo na kraju i dobijemo. Važno je poštivati ljude, grad i zemlju gdje si došao živjeti. To što nosiš sa sobom može biti bogatstvo i dar, ali i prokletstvo. Od došljaka treba postati sugrađanin da bi grad rastao i postao tvoj na sve načine.
Nije mi bilo teško postati sugrađanka Zagrepčana, zaljubila sam se u Zagreb na prvi pogled, odnosno dolazak. Dugo nisam bila u svom rodnom gradu, punih pet godina jer bio je rat i nije se moglo tamo ići, a te još uvijek ratne godine, zvuk tramvaja, fasade zgrada iz doba Austro-Ugarske, ulične svjetiljke, a najviše lelujavi ples pahuljica ispod njih, podsjetili su me na rodno Sarajevo. Došla sam vidjeti supruga u Zagreb, a nismo se bili vidjeli dugo, dugo i ta radost susreta je dala čaroliju trenutku i gradu. Ma, Zagreb mi je jednostavno bio predivan.
Trebalo mi je gotovo cijeli dan za doći autobusom iz Splita do Zagreba, naravno nije bilo auto-ceste, nije bilo Masleničkog mosta, trebalo je ići naokolo preko Paga, Hrvatska nije bila još oslobođena. Bilo je to prije Oluje. Prošetali smo se suprug i ja do Jelačićevog trga, popili kavu u jednom od kafića u Tkalčićevoj ulici, popeli se do Griča, kupili neka peciva i došli na vidikovac iza Prve gimnazije. A, s vidikovca se pružao pogled na bijeli Zagreb grad.
Bio je rat, suprug je bio vojnik, nikad nisi znao što nosi idući dan. Trebalo je skupljati te trenutke sreće poput bisera na dlanu i vaditi ih iz sjećanja kada bude teško. Tako sam i napravila. Još mogu dozvati u sjećanju našu radost i bijeli predivni grad. Bili smo mladi – rane tridesete i život se pružao pred nama, sve se činilo punim mogućnosti i nade, a sve je bilo nekako zbog rata obojeno strahom i slutnjama.
Drugi susret sa Zagrebom bio je par godina poslije. Hrvatska je bila slobodna, ali tragovi rata su bili svuda na ulicama i zgradama gradova i sela, a još više u dušama nas koji smo ga preživjeli. Uspostavljen je bio željeznički promet i ja sam puna entuzijazma odlučila kako ćemo ići u Zagreb vlakom. Kada pišem u množini mislim na djecu: sina i kćer i sebe, koji idemo vidjeti tatu odnosno supruga u Zagreb. Znala sam da će biti dugo putovanje, ali nisam ni slutila koliko dugo, cijeli dan i još pola noći. Međutim, nije bila gužva imali smo cijeli kupe za sebe, ponijela sam nam različite sendviče one koje djeca vole, ispekla kolače, kupila sokove, jabuke, naranče i banane, čokoladne kekse, a dobili su i po novu igračku iznenađenja da bude zabavnije na putu. Ali dan je trajao i trajao, vlak se sporo kotrljao, pričala sam djeci priče, izrekla gotovo sve stare kojih sam se sjetila i izmišljala neke nove. Bili su njih dvoje dobri i radosni zbog predstojećeg susreta s tatom. Konačno Zagreb.
Bila je noć i bili smo umorni. Sjećam se kako sam rekla po izlasku iz kolodvorske zgrade, pogledajte koji lijepi spomenik kralju Tomislavu, vratit ćemo se sutra da ga vidimo bolje. Međutim, sutra je ipak bilo rezervirano za Zološki vrt, koji sam im obećala u vlaku posjetiti. Nije bio ovako uređen kao danas, ali bile su tu divlje životinje, lijepo drveće, stazice, potočić i mali konjići poniji koji su oduševili djecu. Otišli smo do Mogile i sokola na zapadnoj strani parka Maksimir. Ispričali smo im priču kako je sagrađena mogila 1925. godine kada se slavila tisućita obljetnica od proglašenja Hrvatskog Kraljevstva i kako su tu doneseni grumenovi hrvatske zemlje iz 155 mjesta, a konačno 1995. godine postavljena skulptura sokola raširenih krila kao simbola slobode i pobjede. Sjećam se kako su njih dvoje poletno trčali uz uske stepenice koje vode do vrha Mogile i sokola. Jedva čekam vidjeti kako moj mali unuk slijedi njihove stope i divi se sokolu.
Poslije toga nizali su se posjeti i boravci u Zagrebu. Obilazili smo ono najljepše Botanički vrt „nekako s proljeća“ s mnoštvom plavih šafrana, rascvjetalog drveća trešnje i magnolija, ruža i drugog sezonskog cvijeća, Maksimir nam je bio privlačan u svako godišnje doba, a posebno zimi kada bi se zabjelile staze i grane drveća, zaledila jezerca, a svjetiljke uz stazu od glavnog ulaza po noći stvarale bajkovit mirni i romantični ugođaj. Voljeli smo šetnje po Zrinjevcu ispod platana, uz fontane i cvijeće grickali bi pečene kestene ili jeli sladoled ovisno o godišnjem dobu. Ponekad bi zastali uživati i gledati izvedbe različitih izvođača s Glazbenog paviljona. Tu nam je bila i omiljena destinacija tada Moderna galerija, a sada Nacionalni muzej moderne umjetnosti odmah preko puta parka u palači Vraniczany. Kupili bismo ulaznice i proveli cijelo popodne među predivnim umjetničkim djelima, a najviše nas je sviju oduševljavao Gundulićev san Vlahe Bukovca. Naravno svi putevi vodili su nas na Trg bana Jelačića, bezbroj fotografija u albumima, jer ja još uvijek uredno izrađujem fotografije i slažem ih u albume, svjedoče o oduševljenju trgom, banom Jelačićem i spomenikom Antona Fernkorna – ban Jelačić ponosno jaše u prepoznatljivoj odjeći sa sabljom u ruci. Pričali smo djeci povjesne činjenice o banu Jelačiću i ratovima u kojima je sudjelovao te o odlukama koje je donosio kada je postao hrvatskim banom. Redovito bi zastali na Manduševcu.
Put bi nas često vodio preko Kamenitih vrata jedinih preostalih srednjovjekovnih vrata kojima se ulazilo u Gornji grad. Ova vrata su nekadašnja četverokutna obrambena kula kroz koju je vodio kolni put. U strašnom požaru koji je bjesnio 1731. i poharao veliki dio i Gradeca i Kaptola izgorio je stan koji je nalazio u ovoj kuli iznad vrata. Ostala je netaknuta slika Majke Božje s Djetetom Isusom koji u ruci drži mali globus. Iste godine slika je postavljena u oltar u prolazu Kamenitih vrata. I od tada do danas gotovo tristo godina ograda ispred slike ukrašena je svježim cvijećem, uvijek su na za to određenom mjestu upaljene svijeće čija treperava svjetlost podsjeća na trajnost i dubinu vjere hrvatskog naroda i njegovu ljubav prema Majci Božjoj, zaštitnici i Grada Zagreba. Po izlasku iz Kamenitih vrata uvijek bi nas nanovo sačekao i začarao Gornji grad s prepoznatljivom vizurom crkve svetog Marka, Banskih dvora i zgrade Hrvatskog sabora – vidljivih simbola hrvatske državnosti.
Zagrebačka katedrala posvećena daleke 1217.godine sa svoja dva prepoznatljiva gotička zvonika svjedoči o opstojnosti, hrabrosti, volji i odlučnosti naroda te iznad svega ljubavi, katedrala je i dalje ovdje materijalno svjedočanstvo vjere, svaki put ponovo obnovljena i novog sjaja usprkos Tatarima, požarima i ratovima, potresima od kojih je onaj zadnji bio 2020. godine. Često bih odlazila u katedralu kada god bih mogla, zastala u miru daleko od užurbanog ritma metropole i u tišini pokušala naći odgovore na pitanja svoga srca. Sjećam se jednog takvog trenutka kada ti odgovor se samo pojavi u mislima, bio je tu samo je izronio u svijest u miru mjesta i trenutka.
Već smo živjeli nekoliko godina u Zagrebu, sada više to nisu bile tridesete godine života, nego polako su se bližile pedesete. Svako vrijeme ima svoja pitanja i stari odgovori i ponašanja više ne vrijede. Bila sam sama danima u Zagrebu i suočavala sam se s onim što u psihologiji zovu „sindromom praznog gnijezda“, sin i kćer su bili studenti, ljeto su provodili u Splitu, suprug je bio na nekom dugom terenu izvan grada. Došla bih s posla, a doma mir, ne treba ništa posebno kuvati i spremati, kako sam otišla tako sam sve u redu i našla. Počela sam biti na poslu nezadovoljna i tužna, nekako prazna ali osjećaji nisu imali veze s poslom.
Sjećam se kao da je bilo jučer. Izašla sam s posla, radila sam tada u Ministarstvu gospodarstva. Odlučila sam kako neću ići doma, prošetat ću gradom onako bez cilja preko Tomslavca, Zrinjevca do Jelačić placa. Kada sam došla na Jelačićev trg vidjela sam kako imam vremena za stići na večernju misu u katedralu. Nije bila gužva, sjela sam i počela moliti, razgovarati u mislima s Bogom i samom sobom. Djeca su odrasla njima na prijašnji način više ne trebam, suprug ima zahtjevan posao njemu trebam, i on meni, ali ima tu puno slobodnog vremena. Kako ću ga ispuniti? S čime ću ga ispuniti? I evo u polumraku katedrale pojavio se odgovora iz davno pročitanih stihova Davida Rotha: „ Hoćeš li se vratiti kući, hoćeš li se vratiti domu srca svoga… Ostavi za sobom sav teret i prije nego što uzmogneš ispuniti srca drugih ljubavlju, ispuni ponajprije vlastito srce. Ne traži u drugih smjer kojim ćeš krenuti ili svrhu za kojom tragaš. Ti si sama prva ljubav koju je tvoje srce ikada željelo.“
Ponovila sam samoj sebi, ja sam prva ljubav koju je moje srce ikad željelo. Sjetila sam se tko sam. Božje dijete mogu biti ponekad i sama, ali nikada usamljena u ovom velikom gradu. Izašla sam veselo iz katedrale, činilo mi se kao da svijet ponovo otkrivam i da zapečatim dogovor sama sa sobom kupila sam predivni „pušlek“ sa suncokretima, cvijetom kojeg posebno volim, koji kao da je samo mene čekao kod ulične prodavačice cvijeća. Dok sam stigla doma nebo se već bilo osulo zvijedama, onako tamno i ljubičasto, vedro kakvo već zna biti ljeti.
Već nekoliko godina ne živimo u Zagrebu. Vratili smo se u Split, ali Zagreb će zauvijek ostati metropola srca moga.