MALA DJELA VELIKIH LJUDI

Iz naše arhive/ objavljeno 24.09.2015.

A Jadranka je ubacivala novac u tu škrabicu, nekad manje, nekad više, ni ne sluteći…

Piše: Antun Vidić

Zime su u mojoj obitelji bile osobito teške. Tada bih najviše osjetio koliko je teško biti siromašan.

Kada padne snijeg i kada se svi zatvorimo u kuću češće sam znao vidjeti prazan hladnjak i police gdje bi trebala doći hrana …

Danas, kada sam odrastao, često mi  dođe sjećanje na te dane. Iz tog razloga, htio bih ispričati jednu priču iz vremena kada sam imao 12 godina.

Tih godina bili smo jako siromašni. Sve što sam tada imao bila je škola i učenje. Majka je znala da je to način kako stvari mogu postati drugačije, ali u mojoj malenoj glavi djelovalo je kao da ću zauvijek biti siromašan.

Nekako u to vrijeme, Jadranka Pahanić, majka mojeg današnjeg cimera Gorana  s kojim ću desetak godina nakon ovih događaja slučajno postati najbolji prijatelj jer ćemo studirati skupa, svaki tjedan je ubacivala novac u škrabicu na kojoj je pisalo „Kruh svetog Ante“. Ponekad  joj je vjerojatno prošlo glavom kako nema smisla ubaciti 2 kn u tu škrabicu jer možda nitko drugi ne ubacuje i da osoba koja ima ključ te škrabice uopće neće upotrijebiti taj novac za siromašne, već će ga dati u neke potpuno druge svrhe …

Međutim Lovorka, časna sestra koja je bila zadužena za raspodjelu novca za siromašne obitelji koji bi se skupio svaki mjesec u toj škrabici,  redovito bi uzela novac i kada bi se skupilo dovoljno njime bi pomagala neku od siromašnih obitelji. Svakog listopada nazvala bi moju mamu i rekla joj kako se skupilo dovoljno novca da nam može kupiti svinju od koje smo svakog Božića imali kobasicu nakon Polnoćke i svakog Uskrsa šunku za doručak …

A Jadranka? Jadranka je ubacivala novac u tu škrabicu, nekad manje, nekad više, ni ne sluteći kako se taj novac gomila i kako s njim mami osmijeh na lice petero malene djece u Cerni. Taj osmijeh teško je prenijeti ovdje na papir. To bi vam ukratko izgledalo ovako: Mijo, mamin brat, pozvonio bi na vrata našeg stana i donio meso koje se sušilo kod njega u pušnici. Nas petero strčali bismo se po kući iščekujući što ćemo sve dobiti. Kada bi on otišao, satima bi nam osmijeh bio na licima jer smo znali da nećemo biti gladni i da postoje ljudi koji se brinu za nas.

I tako smo mi mogli nesmetano odrastati, bezbrižno, kao i sva druga djeca.

U našim malim svjetovima sve je bilo kao i kod druge djece. Tek sada, kad sam odrastao, vidim kako je to sve zaista izgledalo.

Prolazili su dani, mjeseci i godine … sve to rješavalo je naš problem siromaštva postupno! Nije ta svinja učinila da se naša obitelj u potpunosti izvuče iz siromaštva, ali učinila je mnogo na tom putu. Zajedno s mnogim drugim ljudima, poput gospođe Arlović iz Mlina koja nam je davala 10 kifli dnevno, s ljudima iz Općine koji su nam davali kruh i mlijeko svaki dan i s mnogim drugim osobama koje su na neki način činile našu svakodnevicu takvom da se nas petero djece uspjelo školovati i stupiti na svoje noge te izaći iz siromaštva i postati ovo što smo danas …

Pitam se što bi bilo sa mnom da Jadranka Pahanić nije tih dana ubacivala po 2 kn u tu škrabicu?  Što bi bilo da je gospođa Arlović odlučila da nam neće pomagati samo zato što je pomislila kako 10 kifli dnevno nije dovoljno, a nije nam mogla dati više?

Možda nikada ne bih upoznao svoje današnje prijatelje jer nikad ne bih imao priliku doći studirati u Osijek. Možda bih danas bio samo jedan od perspektivnih dječaka koji nisu imali priliku uspjeti?

Danas sam odrastao čovjek, sposoban brinuti se za sebe i za ljude oko sebe. Ali ovo sjećanje iz djetinjstva neprestano mi navire. Zašto?

Postoji nešto simbolično u te 2 kn koje je Jadranka ubacivala neprestano u škrabicu.

Sjetim se toga svaki puta kada imam neku brigu koja je toliko velika da mi djeluje kako moliti na tu nakanu, recimo jednu Zdravomariju, nema smisla. Kada pomislim da  je ta stvar toliko velika da ne vjerujem kako moja Zdravomarija ima snagu promijeniti to. Tada se pokolebam i želim odustati od molitve. U tim trenucima u misli mi dođu 2 kn koje je Jadranka ubacivala i u danima kada je izgledalo besmisleno, kada je možda mislila kako te 2 kn neće pomoći nikome jer nisu ništa veliko.

Kao što je tada sestra Lovorka neprimjetno prikupljala novac koji se ubacivao u tu škrabicu i u pravom trenutku činila s njim velike stvari, tako postoji jedna osoba koja će poput Lovorke, marljivo skupljati svaku molitvu koju usmjerim na tu veliku nakanu, a to je sveta Marija.

Njoj odlučujem dati svaku svoju molitvu, ma nebitno koliko bila mala ili beznačajna, jer znam da će ju ona spojiti s mnogim sitnim molitvama onih koji mole, a da ja to ni ne slutim, kao što Jadranka nije niti slutila da mnogi drugi ubacuju u tu istu škrabicu.

Neka ti ove riječi budu poticaj kako bi, s vjerom da Marija skuplja svaku našu molitvu i koristi ju tamo gdje je potrebno, nastavio moliti i onda kada ti djeluje besmisleno.

Nikada ne znaš kolike je milosti ta sitna mala molitva izmolila nekom tko je bio u potrebi baš kao i ja tih godina …

I jednog dana situacija za koju moliš bit će riješena koliko god velika i nerješiva trenutno izgledala!

S ljubavlju,

Antun.