SJEĆANJE

SJEĆANJE: Željko Mužević ((2.4.1951.-30.09.2015.)

Iz naše arhive/ objavljeno 01.10.2015.

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlinska je, jesenja noć dok sričem ove redove. Teško. Neće slova na papir. Ili kako bi ono rekao moj prijatelj Željko Mužević dok ja iščekujem njegovo sjećanje na našeg zajedničkog prijatelja ...otvorim bijeli ekran i zatvorim isto tako. Ništa ne izlazi.

E, da, a baš o Željku i želim napisati koji red jer o njemu i razmišljam u ovaj kasni sat. Željka više nema, a evo kod mene ova slika s njegova fejs profila koju jedne godine ja načinih …Eh, ta sjećanja.

Željka upoznah preko našeg urednika, pokojnog Emila Cipara. Tako smo dugo Emil i ja surađivali na osnutku i stranicama ovog našeg Glasa da mislim da on i sad, i u društvu sa Željkom, poviruje u ove redove koji nastaju. S pravom.

Dakle, kad smo tamo 2008. godine došli na ideju osnovati Hrvatski glas Berlin, k meni u susret su stigli i brojni Emilovi prijatelji, poznanici, obitelj, grad, ljudi, razni ljudi koji su obogatili moj život. Emil je bio široka duha. Takvi su mu bili i prijatelje. Ili, barem “najbolji bivši prijatelji”, kako su se njih dvojica, Željko i Emil, u šali nazivali.

Naš rad na portalu se isplatio. Kad kažem isplatio, mislim samo na duhovnu isplatu, jer takve je bilo dovoljno. I poznanstvo sa Željkom bio je pravi duhovni dar. Čvrst, jak, širok, pravi čovjek-hrast, a topal, drag i osjećajan.

Željko je 02. ožujka 2010. počeo suradnju na Hrvatskom glasu Berlin, u rubrici naslova Divan skitnje. I ne samo on. I sin, Hrvoje, izvrsno je to radio u rubrici Te drage beštije od 23.11.2010. godine.

Suradnja i poznanstvo, prerasli su u prijateljstvo. Na putu do mora 01. kolovoza 2012. svratio je Željko do mene u Bugojno. Upoznah tada njegovu Zrinku, Tenu i Pavu. Vidjet ćemo se uskoro u Brodu, popit ćemo zajedno kavu, zaključismo. E, da, to se stvarno i ostvarilo. Željko i ja smo popili kavu u Brodu i to uskoro. Ali tada više nije bilo njegove Zrinke. Preminula je, na današnji dan,  točno dva mjeseca nakon našeg susreta.

Fotografija s vrha ovog teksta nastala je s početka srpnja 2013. godine. Naime, tada sam pratila folklor Hrvatske zajednice Berlin, u sudjelovanju na Đakovačkim vezovima. Dan prije Vezova, provedoh u Brodu. Posjetih puno  toga što mi je i do dana današnjeg ostalo kao najljepše sjećanje i uspomena. Željkova fotografija je nastala na brodskoj Fišijadi i mi smo se na račun nje dugo šalili.

Željko je izvrsno pisao, odlično zapažao, realno razmišljao. Bio je razočaran društvenom situacijom u Hrvatskoj, krvlju izborenoj državi, u kojoj se eto, lopovi, licemjeri i prevaranti i dalje bogate a pošteni puk i sirotinja stenju pod teretom.

Sretoh Željka i u ljeto 2014. Popili smo kavu na brodskom korzu. Emil je upravo bio u bolnici u Osijeku. Posljednji razgovor i susret. Emilova  bolest i skora smrt, teško su nas pogodili.

A od iznenadne Zrinkine smrti Željko se nikad  i nije oporavio. O tome svjedoče i ovi  redovi nastali u ljeto 2013. godine.

“Prije 295 dana rekla mi je:
-Bojim se. Jako se bojim.
-Ne plaši se, bit će sve dobro – govorio sam.
Prevario sam se. Ništa nije bilo u redu, ništa nije bilo dobro.
Noćas smo se sreli. Nakon 295 dana.
– Kada dolaziš? –pitala je
-Uskoro, samo da sredim ovaj nered iza sebe.

Ovoga puta ne smijem zabrljati.”

…

Laka ti bila draga hrvatska zemlja, prijatelju!

I pozdravi nam tamo, naše drage.

.