piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Bio je to vrlo zanimljiv period moga života. Vojnik Nikić, koji je bio specijalist za snabdijevanje njemačkim oružjem i opremom, darovao mi je prekrasan kromirani samokres Walter 7.65 mm s ugraviraninom ornamentikom i sedefnim koricama, koji je “pokupio” od njemačkog pukovnika u dobojskom skloništu za vrijeme zračne uzbune, a kasnije mi je dao i neku njemačku časničku odoru, sa skinutim časničkim oznakama.
Svaki sam radni dan biciklom i s oružjem odlazio u derventsku gimnaziju, ulazio u razred, oružje odlagao pod klupu i prisustvovao nastavi. Od toga nitko nije pravio bilo kakve probleme. U vrijeme tog moga đakovanja-vojnikovanja dogaodila su se dva posebna događaja, koje već zbog posebnih okolnosti koje su vladale u to vrijeme, moram posebno istaknuti. Oni su toliko nevjerojatni da sam kasnije i sam počeo sumnjati, pomišljajući da je to možda bilo u snu, ali mi je mnogo kasnije potvrđena njihova vjerodostojnost.
Snabdjevanje oružjem.
Vlakovima je već dugo prevožena njemačka vojska na povlačenju iz Grčke i dok je teška oprema prevožena teretnim, pješadija sa svojim lakim naoružanjem putovala je putničkim vlakovima. Nekada je transport i prenoćio u Lupljanici omogućujući vojnicima predah od napornog i opasnog putovanja. Ti su transporti bili prigoda našim vojnicima da se snabdiju oružjem od neopreznih, ili zaspalih njemačkih vojnika. “Oni idu kući i njima to ovdje ne treba”, povremeno su opravdavali svoje drske krađe.
Ova satnija je imala izvrsnu ekipu za “snabdijevanje”, pa kad sam ja došao u naoružanju uopće nisu imali običnih pušaka. Ja sam rano odlazio u školu, ali sam nedjeljom bio u stroju. Sjećam se jednog izvještaja o nabavci oružja. Izvještaj je podnio zastavnik Kazimir: “Gospodine poručniče, rojnik Nikić je noćas s ekipom nabavio jednu strojnicu MG 36, jednu MG 42, tri Šmajsera, jedan bacač mina 52 mm i dvadeset ručnih granata. Oružje je ovdje izloženo, izvolite pogledati”.
Ne sjećam se je li to bilo tada, ili neke druge nedjelje, ali je ujutro sva uplakana dotrčala žena koja stanuje u velikoj kući uz cestu, moleći Jozu da joj oslobodi sinčića kojega su «zarobili» Nijemci. Kaže da im je netko po noći dok su spavali pokrao dosta oružja i da će malog pustiti kad im se vrati to oružje. Jozo se malo zamislio, a zatim se meni obratio: «Filipe, ti znadeš prilično njemački, dat ću ti Nikića i još jednog vojnika pa idite dolje i traži da odmah puste malog, inače ćemo ga mi morati oteti. Uzmite Šmajsere i stavite kacige na glavu. Tako je službenije.”
Bože moj, kako sam bio ponosan! Na meni lijepa odora, na grudima Šmajser s remenom oko vrata, prvi put sam stavio kacigu, nema mi još ni sedamnaest godina, a u pratnji dva iskusna ratnika idem prisiliti časnika njemačke vojske da nam vrati tog momčića. Kad sam pogledao s brijega vidio sam da stotinjak njemačkih voinika u koloni jedan po jedan stoje na cesti ispod brijega, čekajući da iziđu na glavnu cesti. Izgleda da su krenuli pješice prema Derventi. Na čelu kolone, već na glavnoj cesti stajao je njemački kapetan (satnik), držeći ruku na ramenu onog dečkića. Tu je bila i jedna žena u odori i nekoliko dočasnika.
Od njemačkog kapetana sam oteo dfječaka.
Spustili smo se niz brijeg i mjesnom cestom pored kolone njemačkih vojnika krenuli prema raskrižju. Nisam osjećao apsolutno nimalo straha, samo naglašenu odlučnost. Kad smo stigli do kapetana stali smo, propisno sam pozdravio i rekao da nas je naš zapovjednik poslao da preuzmemo dječaka, koji nije ništa kriv. Satnik je vojnički odzdravio i rekao da će malog pustiti tek kad im se vrati ukradeno oružje. Kad sam mu rekao da ćemo u tom slučaju morati oteti dječaka, on se posprdno nasmijao i rekao da će u Bosanskom Brodu čekati dva dana, a onda dječaka vode u Njemačku. Zatim je rukom pogurao dječaka i počeo se okretati da krenu.
Ono što se tada dogodilo nisam u stanju racionalno opisati. Kad sam vidio uplašeni pogled tog desetgodišnjeg dječaka, u meni se pokrenuo nekakv automatizam: lijevom sam rukom zgrabio dječaka za rame i otrgnuo ga, a desnom snažno udario časnika u bradu, a u tom se trenu s brijega začula uraganska paljaba iz svih oružja. Bacačke su mine letjele preko naših glava i padale na livadu s druge strane ceste. Ne obazirući se više na kapetana žurno sam s pratnjom krenuo nazad. Vojnici pored koji smo putem prolazili imali sa prema meni usmjerene puške, dok sam ja obgrlivši daječaka desnom rukom u njoj držao držao rukohvat otkočenog Šmajsera, a lijevom sklanjao cijevi njemačkih pušaka, kao da uklanjam stršeće grane.
I druge su se jedinioce slično snalazile.
Takva nabavka oružja nije specijalitet samo ove vojne jedinice, jer to se s manje ili više uspjeha događalo duž cijele pruge, no dok se ova Jozina satnija pridržavala izvajsnih pravila, uzimali su samo vojnu oprenu, drugi su uzimali sve do čega su došli. Posebno je bila aktivna postrojba nekakve milicije u Vrhovima. U NDH je pored regularne vojske domobranstva i, uglavnom, dragovoljačkih ustaških postrojba, bilo i dosta različitih lokalnih milicija. Ovi koji su bili na željezničkoj postaji Vrhovi su umjesto vojničkih kapa imali crne beretke s domobranskom kokardom, a iznad odore crne pelerine, koje su izazivale posebno zanimanje seljaka, pa su pjevali: “Mili Bože kakva je to prava, milicija hoda bez rukava”.
Ukrali četverocijevni flak.
Zbog napajanja lokomotiva vodom i snabdijevanja ugljem, tu su se vlakovi dugo zadržavali, a dva njihova “poduhvata” mogu ući u antologiju zanimljivih ratnih zbivanja. Misleći da vojnici u vlaku nešto švercaju, jednom su iz vagona iznijeli zaspalog njemačkog vojnika zamotanog u deku. No, mnogo spektakularnije je bilo skidanje topa s vagona.
Dok je vlak noću stajao zbag snabdijevanja lokomotive ugljem i vodom, momci su na zadnjem plato-vagonu vidjeli protuavionski četverocijevni flak. Bilo je oblačno, bez mjesečine, a posebnog stražra nije bilo. Stoga su se brzo popeli na vagon i uklonili spone i podmetače, a zafim za flak privezali lanac, koji se već pričvrstili za prag ispod tračnica i povukli se u svoje prostorije, gledajući što će se dogoditi kad vlak krene.
Dogodilo se ono što su i priželjkivali: kad je vlak krenuo flak je tiho sklizno s vagona dočekavši se stabilno na svoje gmene kotače. Iz vlaka nisu ništa zapazili.
U ovoj maloj milicijskoj postrojbi je bilo dosta iskusnih boraca, čak i povratnika s Istočnog fronta, među njima i jedan dočasnik protuzračne obrane. Brzo su flak maknuli s pruge i postavili ga na dobar strateški položaj. Zaista su imali prigodu i sreću, jer su već prije podne oborili jedan Spitfaer iz formacije koja se u niskom lijetu kretala prema Brodu. Sve je završilo u najboljem redu. Nijemci su još istag dana došli i preuzeti flak koji je “nepažnjom” sklizno s vlaka i posebno čestitali na obaranju engleskog lovca.
Osim jednog popuno bezuspješnog noćnog napada partizana na naš položaj, sve do Nove godine nije se događalo ništa posebno. S njemačkom postrojbom protuzračne obrane, održavali smo dobre odnose. Zapvjednik im je bio jedan simpatični pukovnik, ratni invalid, koji se rado družio s mještanima. Oni su imali liječnika, koji je i nama dolazio. Jozo je znao francuski, a samo sam ja ipak znao toliko njemački, da sam stalno služio za vezu. Radnim sam danom biciklom odlazio u školu, a i đaci i profesori su me dobro primili. Dobro sam učio, a čak sam pomagao i drugima. Za Božić sam od Joze i Marije dobio fotoaparat Baldinu. Bio sam presretan.
Na žalost, idila je kratko trajala, a tih se promjena sjećam samo u odvojenim fragmentima. Prvo čega se sjećam je da sam s Jozom i Marijom na Novogodišnoj zabavi u Napretkovom domu u Zenici, gdje ja vlak zastao na putu prema Visokom, kamo je satnija bila premještena. Dvorana je puna vojnika, ali i zeničkih građanja. Igralo se, pjevalo, jelo i pilo. Bilo je veselo, a nešto prije pola noći su došli policajci zahtijevajući prekid proslave zbog policijskog sata, koji je tu večer bio posebno produljen. Jozo je sjedio za stolom s još nekim časnicima, ali jedino se on pobunio i povikao policajcima da oni nemaju ništa s vojskom i neka nas puste na miru. Na to je pred Jozu izašao nekakav civil, isprsivši se predstavio se kao šef zeničke policije i počeo vikati: “Naučiću ja vas što je red”, a zatim rukama počeo gurati Jozu prema izlazu.
Nastala je opća zbrka i galama. Sjećam se samo da je Jozo držao šefa policije za kosu i iščupao mu je veliki pramen, sjećam se dvojice ustaša u crnim odorama, koji su glasno zahvaljivali Bogu “što u ovoj zemlji još ima pravde, i da su do sada vojnici robovali policiji koja ih je i zatvarala!”. Sjećam se još samo da je u salu utrčalo nekoliko njemačkih feldžandara, koje su ljutiti hrvatski vojnici guranjem izbacili iz sale.
Uopće se ne sjaćam kako je sve to završilo, jer prvo čega se sjećam je da spavam na podu kancelarije željezičkog prometnika, te da mi smeta snažan miris katrana, kojim je pod bio premazan. Ne znam kad smo krenuli iz Zenice, a prvo čega se sjećam je da sam skupa s Jozom i Marijom u Visokom, na ručku kod vlasnika tvornice kože, gospodina Strujića. Premda slabo pamtim imena, ovo sam zbog nečega zapamtio.
Možda zbog toga što je za stolom nasuprot meni sjedila sjedila njegova kćerka, prekrasno djevojče u koju sam stalno gledao, pa se uopće ne sjećam ni što sam jeo – a sigurno je bilo mnogo bolje od onog čim sam se svakodnevno hranio.