Iz naše arhive/ Objavljeno 05.11.2015.
tekst: Sonja Breljak
Moj nedavni tekst naslova Zar tako mora biti “prijeti” da se pretvori u rubriku u kojoj vi, dragi naši čitatelji koji dolazite u Njemačku ili se vraćate u zemlju porijekla, pišete o svojim iskustvima, svom životu i sudbinama.
Na tu ideju nas je potaklo pismo Mirjane Vrček iz Ivanca a ona nam opet piše potaknuta Gordaninim pismom u tekstu naslova “Zar tako mora biti” i šalje svoj kratki prilog na temu iseljeništva i povratka, ostanka, života prije, poslije …
Parafrazirajući naš naslov, “Zar tako mora biti”, Mirjana na njega odgovara sljedeće:
Očito mora!
Danas kada sam odrasla, zrela osoba, majka i mlada baka, mogu realno sagledati stvari iz svih perspektiva. Najčešće nam je život takav kakav si sami izaberemo.
I sama sam dijete roditelja gastarbajtera. Ostavljena s 2 godine, davne 1969., kod bake i djeda u Hrvatskom Zagorju.
Rijetko su dolazili jer je Berlin daleko. Mala sam bila i majku bi zvala.- Teta!
Roditelji su se razveli i ja sam pripala majci. Otac je živio svoj život i stvarao svoje carstvo u Bosni …
Majka je bila rastrgana između tuđine, domovine i obitelji. Radovala se svakom dolasku u svoj zavičaj, meni i unucima, ali bi se uvijek vraćala u Berlin.
Zašto?
To je samo ona znala.
Siromašna i bolesna, umrla je ljetos u Berlinu.
Imale smo obje težak život, ali sve sam joj oprostila.
Na dan Svih svetih upalila sam svijeću na majčinom grobu u našem zavičaju.
I u tišini je zamolila da i ona oprosti meni.