Stipo Lučić
Išao bih u osame,
u sutone ljetnih noći,
na poljane ravnica prostranih,
pod nebo zvjezdano.
Na hrid visoku , vale brojio,
na molu ribarskom ribar bio,
u kolibi planinskoj kiši prkosio,
kroz nevremena ljetna prohodio.
Do vrhova planinskih uspinjao
zore bih sa istoka zorio,
u vrelinama podnevnim znojio,
kroz hladovine šumske hladio.
Zvijerima gorskim drugar bio,
ptičiji cvrkut u duši skupljao,
proplanke cvjetne očima upijao,
mirise vjetra u kožu spremao.
I mjesto samotno za nas našao,
mislima dozvao, za ruku vodio,
i šutnjom se sebi predali
u daljinama negdje sebe tražili.