Stipo Lučić
Znam da voliš, znam,
jer ne bih bio ovo što jesam,
tko zna što bih bio?
Možda uveli cvijet,
il’ trava pokošena?
Tko zna?
Otvorim dušu, tebi,
tebi kao nikome.
A kad bi znala?
Kako moje srce leluja za tobom,
posrne, suzu natjera,
al’ volim, volim…..
posebno.
Ma baš hoću tako,
neobično, nesvakidašnje,
jer na svijetu je ljubavi malo.
A ti?
Tebi je ljubav u pogledu,
u usnama, u dodiru,
u tebi.
Hvala gospon Roko, već sam na vašem zidu čitao primjere kako reći”volim te” na druge načine. Jedna moja čitateljica veli, “Volim te” bezvrijedne su riječi i pogodila je bit. A kad onom žednom ljubavi takve riječi su velike kao svemir, unatoč spoznaji da je voljen ili ne voljen.Ja opet o dojmovima čitatelja?
Valja nam pjesmu o ljubavi napisati a da se u njoj riječ ljubav ne spomene. Valja nam opjevati voljenje voljena bića, a da u pjesmi izbjegnemo napisati “volim te”, raspjevani mi kolega po stihovima Stipo Lučiću!