piše: Ivana Opačak
Biti mama znači biti bogata bez novca, dionica i štedionica, dobiti i kad ne daješ, imati uvijek i ono čega nema. U svijetu u kojem se čini važnijim imati nego biti mama je uvijek na dobitku!
Nijedno čudo nigdje na planeti Bog nije ponovio; stoga ne čudi da su sva djeca (istih roditelja) različita. Jedno se rodi teškom mukom sred olujne noći; drugo pak skokne van sred sunčanoga dana kao usput do trgovine. I tako … odrastaju mimozice, damice, buntovnice, kavaliri, vitezovi, sanjari, razbojnici…
Sva djeca neprocjenjivi su kamenčići. Odabrati najmilije, najljepše i najposebnije isto je kao birati između smaragda, rubina, bisera, koralja, dukata … Nije lako pronaći, a ni kupiti, dragi kamenčić … i svaki je trenutak sa svakim djetetom nemjerljivo vrijedan jer… nitko ne zna koji će odjednom bljesnuti blistavim sjajem. Treba znati voljeti sve one jasne i mračne puteve koji vode do čarobnih dubina…
Ona je jednostavna, ekonomična i praktična; ne poznaje sram, oprez, ni strah. Intuitivno i logično stvara nove kovanice koje brzo postaju usvojenice i još brže zastarjelice. Na glavi svi imamo grgu kad lupimo u zid, za ručak najradije jedemo kmedle, od pašte su nastale pašgete, klopokac klokoće kad voda u posudi vrije … Kad se popiški u krevet, (a to se tek ponekad dogodi), hitno moramo mijenjati plastelinu. Medeki svi redom imaju ime – Bjelkan je sjeverni medvjed i kupila ga je teta Ljubica kad je išla na Sjeverni pol, Plavkan je pogodi koje boje, a Milkan je milkeni… Kad seku pred trajektom potjera piškiti, ona će spremno: Pa možeš u Savu!
Najsretnija je bila kad se u Brodu otvorio Impetar, a u njemu zaista ima svega – repriza salame (čitaj: parizera), okrema (iliti eurokrema); tu žive superjunaci Mirsten Bin i Spajdemer čija prava imena već svima zvuče… pogrešno; tu je trampolin – jumpalica, a kako bolje nego trampalica …
U njenom svijetu psi su za jahanje, mačke spavaju u kućici, vole da ih se povuče za rep i brzo trče na drvo kad ih netko uplaši. Ona voli sve životinje i podragit će i lisicu. Ako je istina da onaj tko voli životinje voli i ljude, plašim se za nju…
Ona neće uskoro u školu, a već zna da je geometrijski lik s TRI kraka i kuta krokut, preko mora (na drugi kraj) vozi krajekt, a oni padežno neosviješteni neka znaju da je nominativ od vrpce vrbac (ona ustvari već razumije i glasovnu promjenu jednačenja suglasnika po zvučnosti) …
Razumije ona i ozbiljne probleme poput smrti. Nedavno je sročila pametnu rečenicu – ja perem zube dok ona piški: Joooj, mama, falit ćeš mi kad nam umreš.
I da, ona zaista nadahnjuje … Ona je DORA!
A ona pak se rađala polaaako… i jednako tako teku svi njeni dani i zadaci. Propričala je rano i u tome ne zna zakasniti, a uvijek može ostati raditi prekovremeno. Doduše, ona je mame svoje jabuka, a znate onu o jabuci i stablu. A motorika? Zašto je uopće netko zamislio da dijete mora savladati sve – vožnju biciklom i rolama, plivanje, klizanje, sanjkanje s velikih padina, skijanje…?
Ipak, mala štreberica je sve školski odradila… da se riješi zanovijetanja odraslih. Čak je i plesala… jedno ljeto… jer su drugi tako htjeli…
ŠKOLA – svetinja! Učitelj – Bog! Zadaća – posao!
Pa stilska osviještenost… Ni jedan pramen ne strši, frčkava kosa se MORA izravnati, a ravna opet ukovrčati. Suknjica po jedna za svaki dan, tajice u boji majice… Onda opet, crveno i zeleno ne ide upar, preduge suknje su za babe, a široke rifle za debeljuce. Trenirka je za Doru … ili za Ladicu.
Ona je politički korektna i nikad indiskretna – pretili ljudi su… onako, malo debeliji … Ona želi biti slikarica, frizerka, učiteljica i doktorica … i sve to će biti kad poraste. Naša LUCIJA!
E, a on … On je tate svoga pripitomljeni divlji gugan. Sve radi žustro, no uvijek stigne maziti se pooolako. Poželi sve što vidi, veseli se svemu što dobije … žustro … i kratko. I opet NEMA. Često pita: Mama, kad pokidam sve igračke, hoćeš li mi opet sve kupiti? A tri su mu tek. LUKI.
ČAROBNO JUTRO
U rani sat,
dok zadnje minute
lijeno drijemaju
ispod tople jastučnice
a iza vlažnog se okna,
kroz bijelu zrnastu prašinu,
prikrada novi dan,
poneka sjenka zasjeni obzor
i opet magla proguta
ružičasti trak…
No, znaju cvrčci
u njihovim snima
da će do Zadnje Minute
čarobni majčin kist
naslikati Jutro ružinim bojama
i da će ružičastu maglu
odjenuti Dan.
I neće se pitati necvali pup
otkud Pjesma…