Sven Adam Ewin
(Josipu Pupačiću i Wislawi Szymborskoj)
kad sam bio moja tri brata i ja
voljeli smo istu pjesnikinju: lijepu wislawu.
to nije dovoljno rekao sam braći
tako se može voljeti srnu
a srna ima but
ima plećku
vratinu
jezik
oči (netko ih obožava kao specijalitet kuće)
dakle?
ništa dakle. moja tri brata i ja
kad sam bio
četvorica nas
potukla su se o najbolje pjesme poljskog mozarta.
frcale su suze.
svaki je gorko oplakao izbor onog drugog.
čudno
dvojica moje braće plakala su tiho
nekim suhim suzama
meni je to odmah bilo sumnjivo
rekoh: skidajte haljinice!
znao sam. bile su sestrice.
njih sam morao nježno tješiti cijeli dan
i još jedan
i još četiri
i još godinu
a onda više ne
jer su me livade za to vrijeme beskrajno zavoljele.
onda smo raskidali knjigu i svatko je uzeo ono najbolje.
ja vrat
oni sve.
više nije bilo moja tri brata i ja
jeli smo meso i smijali se da je sve frcalo.
kad smo bili dva moja brata i ja
kad smo bili jedan brat i još tri
nas osmero
moj brat
moja sestra
i moja sestra sve duplo i još dvije sestrice.
i sve tri nosile su moj glas
i sjekle potoke
okomito.
tako da znaš ti jedna szymborskaja wislawaja
i mi smo imali jezero i slike
i glas kao vjetar.
mojih osmero braće i ja
nas sedmero
zapravo
devetero.