DIJAGNOZA: Strah
RECEPT: Bijeg
Piše: Katarina Pavlović
Svatko od nas može situaciju straha precrtati na nešto.
Slobodno si precrtajte, ali ne na bijeg. Pogotovo ne onda kada sebi štetite.
Prateći situaciju u okolini vidim da većina ljudi ne voli sebe. Što je to potrebno da nam bude dobro?
Jako malo je potrebno, ljudi si možda mažu oči sapunom u jutarnjoj higijeni, umjesto klasičnog umivanja.
Želim se kroz ovu situaciju bijega i straha bazirati na odnose, muško – ženske.
-Znam, znam. Vječna tema.
Kad razmislim, možda i nije vrijeme za priču o tome, još traje izbjeglička kriza… opravdani bijeg…
Nije vrijeme, ali ko′ radi taj šuti, tako da se vraćamo na temelj, muško – ženska komunikacija.
Za sve ljude koji se pitaju zašto? kada? kako?
Kako ne funkcioniramo, a izgledalo je i više nego dobro ?!?
PRVO.
Svaki odnos je sam za sebe komplikacija. Puno toga je pozadina. Što prošlost, što bol, neka nevidljiva. Nije bitno.
Shvaćate?
Teško je definirati jedan odnos na nekom drugom odnosu, bliskom, iz okoline …
DRUGO.
Očekivanja. O draga moja očekivanja, ubili ste puno života. Ljudi hodaju, i samo hodaju. Ne žive! Ubila ih očekivanja.
Previše si mi i prečesto razmišljamo što ona strana očekuje, dok si istovremeno ta druga strana postavlja slična pitanja. Kuda, kome? U prazan prostor, zrak.
Komunikacija ljudi! komunikacija …
Negdje prije doživjeh situaciju nesporazuma. Ispričat ću.
-Pokvarena veš mašina čeka na popravak, i dogovaram se ja sa majstorom kada da dođe. Obećava on svaki dan i na kraju nešto smulja ispriča se u zadnjih pet minuta ili ga ja moram nazvati da vidim o čemu je riječ. Sve dok meni nije prešla preko čaše i ona zadnja kap pa sam mu na pomalo bahato -bezobrazan način ukazala da nije uredu. Kad dolazi on i ispričava se, ispričava … svih sat vremena popravljanja, isprike.
Zaključak je na kraju bio da njega baš ta komunikacija o kojoj ja pričam ubija. Nikako da on uspije na sve strane odgovoriti stići i sl.
-I kome je odgodio?
Meni naravno, jer ja sam svaki put, do tog zadnjeg, pristojno odgovorila dopustila da sam odabere termin, ja ću se organizirati prema njemu.
-Hvala i ne ispričavajte se, odgovorih mu na kraju. Navikla sam ja da se dobro iskoristi. Uvijek više pravilo, nego iznimka.
I tako dolazimo do gorkih ukusa unutar usne šupljine, meni vrlo gorkih. Jer ja ću i dalje biti ja, dobra koliko mogu, tužna kada na ironičan podsmjehujući način moram tražiti ono što zaslužujem.
Preskočila bih neke važne ili manje važne činjenice odnosa i došla do straha.
TREĆE po redu.
Što nisu ubila očekivanja, nedostatak komunikacije, ne spomenute činjenice… ubio je strah.
Strah od čega, pitam se? Dobroga?
U priči sa poznanicama, prijateljicama, često čujem slične rečenice: „ Slušaj sad situaciju, što sam ja prema njemu bolja, on kao da iskorištava, postaje gori… odustaje, ne trudi se više.“
Pa dragi muškarci, ne znam čega vas je strah?
Pametnih, sposobnih, mladih, lijepih, dobrih žena ili sve to u paketu sa nazivom NORMALAN ODNOS.
I da, dva smo različita svijeta i ne očekujte da razumijemo to što nam na dobro vraćate lošim. Zar zaista mislite da mi ne znamo biti isto takve?
Eto nas, što smo zaključili? Vrlo vjerojatno ništa.
Možda to da ćemo mi koji snage imamo biti i dalje dobro i dobri. Oni koji nemaju tu snagu ići će po principu oko za oko, zub za zub. Zajedničko objema stranama je veća opreznost, puno veća.
Zato ti, muškarac, tamo neki. Ne brini…ČEMU STRAH
Imam ja sebe, a onda i sve ostalo što me treba i što trebam.