PISMO POVRATNIKA

piše: Ivek Milčec
Kako vrijeme brzo leti. Ne samo dani, tjedni, mjeseci nego i godine.

Evo, nama je, mojoj zakonitoj i meni, već 10 godina odkako smo se na kratko, svega nekoliko mjeseci, iz Berlina preselili u München da bi se prije devet godina za stalno vratili u naš Zagreb i hrvatsku domovinu bez onoga; pola godine vani a pola godine doma. Kak se veli ni tu ni tam.

Predugo smo bili vani pa nismo željeli zauvijek tamo i ostati. Naravno, ostat ćemo vječno zahvalni Njemačkoj koja nam je omogućila dobar život i sigurne mirovine, ali domaja je samo jedna, jedina.

Znali smo, kaj se standarda tiče, da je nemoguće uspoređivati Hrvatsku s Njemačkom. Srećom, meni  kao rođenome Zagrepčancu i purgeru nije trebala nikakva prilagodba u novu sredinu jer srce grada ostalo je isto s jedinom razlikom kaj se je glavni hrvatski grad proširil (pogotovo od 1990.na ovamo) i brojčano narasel.

Mnogi novopridošli građani na žalost teško se (a ima ih koji to namjerno ne žele) privikavaju gradskome životu i specifičnome kajkafskome jeziku, ali da to i nije naveći problem dokazali su oni koji su se vrlo brzo integrirali i prihvatili način života u novoj sredini.

Pa ipak, ni nama nije ispočetka išlo sve glatko.Tu prije svega mislim na sasvim drugi i zastarjeli način u prikupljanju nekih dokumenata ili potvrda. Ali i to je prošlo bez nekih većih problema. Mnogi su nas vani, prije stalnog povratka u Zagreb, upozoravali, da ne kažem plašili, da naše zdravstvo ne valja, da se mora davati mito ako želimo čim prije doći na listu čekanja itd. Ne ću reći da toga nema, ali mi nikada nismo  na bilo koji način bili “zamoljeni” za novac u plavoj kuverti! Hrvatska ima vrhunske liječnike i ostalo medicinsko osoblje koje je vrlo stručno ali za svoju stručnost premalo je i preslabo plaćeno.

Svatko od nas, kaj je sasvim normalno, ima krug svojih prijatelja. Bilo vani, u svijetu, bilo doma. Jasno,t ako smo i mi u Berlinu imali dosta veliki krug prijatelja i poznanika od kojih je većina ostala i dalje tamo živjeti. Povratkom u Zagreb nismo bili osamljeni jer još uvijek imam dosta živućih prijatelja iz djetinjstva i škole. Osim njih imamo i rodbine. Ubrzo smo svojom otvorenošću i smislom za druženjem stekli nove prijatelje koji su, na neki način, nadomjestili one berlinske.

Ima dana, pa čak i tjedana, da se uopće ne prisjetimo činjenice da smo tri i pol desetljeća živjeli u Berlinu, velegradu svjetskoga formata. Jedino nas naša djeca (ostali su živjeti i raditi u Njemačkoj) vrate u prošlost tj. pokažu nam se slike našeg života i boravka u njemačkoj metropoli. Jasno, i svakogodišnja potvrda o životu koju smo zbog mirovine dužni poslati određenim njemačkim službama. Sve u svemu, sretni smo i zadovoljni našim životom u Lijepoj našoj.

Jedino kaj nas brine i žalosti da smo kao narod podijeljeni i usuđujem se reći, puni političke mržnje. Pogotovo u ove predizborne dane kada se bije ljuti međustranački boj. Puno je primjera da se zbog pripadnosti ili simpatija prema ljevici ili desnici prekidaju rodbinske, kumske, prijateljske i mnoge druge veze. Dojučerašnji prijatelji, pa čak i supružnici, “časte” jedni druge izrazima kojih se ne bi posramio ni sam Nečastivi. Čisto sumnjam da je nakon izbora između “zaraćenih strana” uopće moguć normalan život, nastavak bračne sreće i prijateljstva.

Za takvo stanje u hrvatskome društvu najveću odgovornost snose stranački čelnici koji svojim nekontroliranim izjavama još više dolijevaju ulje na vatru koju bi neki pametnjakovići najrađe gasili benzinom.

Iako je Hrvatska punopravna članica EU, još će mnogo vode proteći Dunavom, Savom i Dravom dok ne postanemo uljuđeno i pravo demokratsko društvo spremno na toleranciju i pravo na drukčije mišljenje.

Unatoč svega, sretni smo kaj živimo u Lijepoj našoj i nikada nismo niti nećemo požaliti što smo se u nju vratili.