MOJE RAZGLEDNICE – VARAŽDIN (Prvi dio)
Tekst i foto: Marijana Šundov
Dana 11.listopada 2015. – Sjećanje je čudesna stvar. Iza prozorskih stakala vjetar nemilosrdno povija grane topole. Ipak, još stabla ne daju vjetru svoje lišće, više ga ima u krošnjama nego ispod njih. Niske temperature došle su gotovo preko noći sa vjetrom i kišom. I tako je danas u cijeloj Hrvatskoj. Međutim, ja sam u mislima u suncem okupanom gradu, a ljeto još traje. Dugujem čitateljima i sebi tekst o Varaždinu koji sam posjetila tijekom Špancirfesta.
Sjećam se kako su zrake zalazećeg sunca gotovo neprimjetno pretvorile bijele zidove u tople, crvenkaste nijanse i podarile poseban, zlatni sjaj crvenim krovovima Starog grada. Jedan od prepoznatljivih simbola Varaždina je ovo bajkovito zdanje na niskoj uzvišici. Stari grad je i dvor i utvrda, te tipični srednjovjekovni feudalni kompleks kakve nalazimo diljem Europe. Građen je i dograđivan gotovo petsto godina od 14. do 19.stoljeća. Naravno u tako dugom vremenskom nizu mijenjao je vlasnike i namjenu. Dobar je primjer mješavine stilova i prenamjena prostora, a sukladno događajima i potrebama. Dobar poznavalac stilova prepoznat će gotiku, potom detalje renesansnih utvrda, te kao završnicu dodan barokni sjaj. Vlasnički list Starog grada svjedoči o prošlosti cijelog kraja koju oblikovaše poznate plemićke obitelji počevši od grofova Celjskih, Ivana Ungnada, Jurja Brandenburga te hrvatskog bana Tome Erdödyja i njegovih nasljednika. Konačno godine 1925. tijekom proslave tisuću godina hrvatskog kraljevstva u Starom gradu, tada u vlasništvu grada Varaždina otvara se Gradski muzej.
Cijeli kompleks prava je poslastica za ljubitelje povijesti … utvrde, kule, dvor, drevni bunar u središtu unutrašnjeg dvorišta, urezani grbovi, te same muzejske zbirke. Za upotpuniti mi doživljaj pobrinula se jedna gospođa, kao zalutala iz prošlosti, s lepezom u ruci i suncobranom od čipke, u lepršavoj, dugoj, haljini s volanima. O ne radi se o utjelovljenoj legendi o duhovima kakve često prate srednjovjekovne gradove nego o jednoj Varaždinki prigodno obučenoj za Špancirfest. Tijekom ovog festivala oživljavaju ulice baroknog grada, a jedan od najljepših događaja svakako je smotra povijesnih postrojbi Hrvatske.
I dobro je da imamo što više ovakvih udruga – jer narod koji zaboravlja svoju prošlost je osuđen ponoviti je. Isto je tako sa svakim čovjekom. Moja prošlost oblikovala me, a svoju budućnost kreiram uglavnom vlastitim odlukama. Kao ljudi imamo slobodnu volju i znanje dobrog i lošeg. Teško je vjerovati kako isti postupci i iste odluke mogu proizvesti nešto novo. Zato moramo svjesno živjeti svoje živote stalno preispitujući i birajući između dobra i zla, učeći od svoje prošlosti.
A, na tom našem ljudskom mukotrpnom putu padanja i uzdizanja pomažu nam anđeli. O da – ja vjerujem u anđele. A, njih u Varaždinu srećemo na svakom koraku. Varaždin je barokni grad, a simboli baroka tog bogatog, umjetničkog i arhitektonskog, razigranog stila su upravo anđeli. Jedna od najljepših građevina svakako je Katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije iz 17.stoljeća, sagrađena u sklopu nekadašnjeg isusovačkog kompleksa. Oltar Katedrale poznavaoci smatraju jednim od najboljih djela barokne sakralne umjetnosti. Uz Gospu i svece tu su i razigrani zlatni anđeli. Stara gradska jezgra nudi ljubiteljima crkvene umjetnosti bogatstvo od jedanaest crkava i tri samostana, a svaka od ovih zdanja ima svoje anđele. Nije stoga začuđujuće kako Varaždin ima jedinstveni Muzej anđela. Svaki posjetitelj može ostaviti ili poštom poslati svoju omiljenu figuricu anđela i tako pokazati da je sačuvao dušu djeteta, da vjeruje u dobrotu, prijateljstvo, ljubav … ukratko, anđele.
Varaždinsko groblje traži pak posebnu priču koju ću pričati drugi put. Međutim, ipak treba u tekstu s anđelima istaknuti kako je jedan od najpoznatijih spomenika na varaždinskom groblju ‘Anđeo smrti’, djelo našeg poznatog kipara Roberta Frangeša Mihanovića. Mihanovićev anđeo podsjeća na opraštanje živih od mrtvih.
Naravno i u grbu grada Varaždina je anđeo.
Kako onda ne biti oduševljen ovim gradom kada te od svuda gledaju anđeli i podsjećaju – nismo samo od ovog svijeta. Na putovanju smo, a svojim životnim odlukama u konačnici odlučujemo hoćemo li na kraju puta sresti anđele.