Sven Adam Ewin
PJESMA NA VODI
Pišem prstom pjesmu na vodi,
Napišem redak… Iza njega,
Tek što se redak drugi rodi,
Voda se smiri… Izbriše ga!
Sačekam (kad je posve tiha)
Pa opet pjesmu prstom pišem
I tek što složim dva-tri stiha,
Voda ih sravni i izbriše.
A ja joj kažem: slušaj, stara,
Zašto si tako pameti mišje,
Zašto za pjesmu nemaš dara
I tako brzo zaboraviš je?
Voda zasta. Presta da teče
I naizust mi pjesmu reče.
SONET O MULJU
Sam na obali sjedim: pjesme bacam u rijeku.
Bacam ih kao štence, ali dobri plivači
(Uglavnom lake pjesme)… rijekom i dalje teku;
Lake su, nije čudno što ne potonu, znači.
Ako ove pjesmuljke koje nemaju mantre,
Izbačene na žalu, promrzli pastir nađe,
Prosušit će ih vjetrom i s njima palit’ vatre;
Sretna djeca uz rijeku pravit će od njih lađe.
Tako je s lakim. S teškim… mitski se obred sprema,
Ja ih bacim u rijeku poput broda u boci,
One potonu na dno… pa ih nema i nema.
Njih će k’o zen-bogatstvo izvlačit’ ronioci.
Na obali će ležat’, teške, mudre i nage,
Presite finog mulja, iđirota i vlage.
SONET O PONOĆNOJ VODI
Pitaš: može li voda biti živa?
(A u nju gledaš kao da ti prijeti).
Ah, to se u njoj tvoja sjena skriva.
Mahni joj! Voda… gle, odmahuje ti.
Pitaš: može li voda biti crna?
I što to iskri?… Zuriš preplašeno.
Ne boj se, to je… samo mrtva srna.
A to što iskri… to je oko njeno.
Može li voda biti bijela? Može,
Kažem. Ti drhtiš… Strah te bijele boje.
Ja pitam: što je? Ah, pa to je… Bože,
Pa to je mjesec, izgubljeno moje!
O, kako drhtiš… hodi k meni, hodi!
To sija uštap u ponoćnoj vodi.