Piše: Ljerka Pukec
Bila jednom jedna vila kojoj je najdraži posao na svijetu bio sviranje. Jednog je dana poželjela novu frulicu. Zamolila je za pomoć anđela Franju.
Dobar dan, anđele Franjo – pozdravi ljubazno vila.
Dobar dan, vilo – odvrati anđeo.
Čula sam da anđeli imaju dobro srce i da svima žele pomoći, pa sam te i ja došla nešto zamoliti – upita vila.
Sve bih za tebe učinio, vilo nježnih krila. Reci – koja bi to želja bila?
Željela bih novu frulicu, s najljepšim zvukom na svijetu!
Šumu ću cijelu pretražiti, jedinstvenu i neponovljivu frulicu izraditi – obeća joj anđeo Franjo.
Dobri anđeo obišao je cijelu šumu, sve borove, bukve i hrastove. Tražio je drvo za frulicu čiji bi zvuk bio poput šuma lišća na granama, poput žubora potočića, poput slapa koji šumi. Odjednom je shvatio da se umorio, sjeo je pod neko drvo, a ono mu je jednom grančicom zapelo za košuljicu, a drugom dodirnulo lice.
Anđeo nije bio siguran da li je to slučajno ili mu je drvce željelo nešto poručiti, pa se osvrne da vidi koje je to drvo i prepozna da sjedi pod drvetom bazge.
Pažljivo je promotrio bazgovo drvce i shvatio da bi od tog drveta mogla postati njegova frulica. Najprije je odrezao jednu grančicu bazge i očistio srčiku malim nožićem, zatim je počistio unutrašnju šupljinu da bude glatka drugom tankom grančicom. Nakon toga izbušio je šest rupica i otvor za puhanje.
Dotjerivao je tako frulicu sve dok nije počela ispuštati prelijepe zvukove. Bio je ponosan na sebe kada je čuo njezin zvuk. Nakon nekoliko dana u posjet mu je opet došla ona vila s krilima lijepim i prozračnim poput maslačkove haljinice.
I on joj daruje frulicu.
Hvala ti dobri anđele – progovori vila i primijeti rupicu na anđelovoj košuljici.
Vidim da ti se poderala košuljica, oprosti ako je to zbog moje frulice.
Zapela mi je jedna grančica u šumi za košuljicu, ali to nije ni važno, važno mi je da se tebi svidi zvuk frulice.
Slušaj, tamo među zelenim brijegovima živi jedna majka koja zna dobro šivati, otiđi do nje neka ti zakrpa košuljicu. Jako je dobra sigurno će ti pomoći.
Sjetio sam se, poznajem i ja tu majku uvijek je vesela i ponosna na svoje dvije zlatokose kćeri, lijepe poput vila.
Da to je ta majka – otiđi do nje.
Otići ću, sviraj sad – obeća anđeo.
Vila je uzela frulicu u ruke i nije prestajala svirati. Došle su i druge vile i plesale i pjevale cijelu noć. Glazba koju je proizvodila vilina frulica sa zagorskih zelenih brijegova bila je tako prekrasna da se anđelu Franji činilo kako još nikad u životu nije doživio nešto tako lijepo.
Pred jutro tek kad su pozvali pijevci vile na spavanje zaspao je i anđeo Franjo.
Kad se lijepo naspavao potražio je dobru majku da mu zašije košuljicu.
Majka je bez riječi uzela košuljicu u ruke i počela šivati.
Odjednom primijeti anđeo Franjo da na njegovu bijelu košuljicu srebrom izvezenu padaju suze.
Što ti se dogodilo ponosna majko? – upita anđeo Franjo uvijek spreman pomoći.
Tužna sam, tamo daleko moje dijete sretno nije, osjećam da u srcu tugu krije.
Ne plači, ovog trena otići ću do dalekog grada i pogledati da li je tvom djetetu u srcu proljeće ili zima vlada.
Još istog jutra, dok je proljeće mirisalo u zraku, poleti anđeo iznad breskvi u cvatu iznad prelijepog Hrvatskog zagorja i grada Varaždina. U srcu je nosio zvuk frulice od bazgina drveta i majčinu suzu.
Lagani vjetar pomogao mu je da brzo stigne do djevojčice sa zlatnom kosom. Došao je do dalekog grada i pronašao dijete ponosite majke. Polako je ušao kroz prozor i šapnuo usnulom djetetu:
Ne tuguj drago dijete, uskoro ćeš se vratiti kući, dani brzo lete.
Zlatokosa djevojka se nasmije u snu, a mali anđeo joj pokri ruke pokrivačem. Sav sretan, vrati se majci i donese joj vijesti lijepe:
Ne brini majko, pospremi rupčiće svoje; lice tvog djeteta opet osmijeh krasi.
Progovori majka:
Hvala ti božanski cvijete,
čuvajte anđeli dragi,
na svijetu svako dijete.