Jovan Stanisavljević Čaruga, slavonski Robin Hood – priča druga
Piše: Matej Vinarić
Kako vrijeme samo brzo prolazi. Ne, ne.. još bolje. Vrijeme leti. Ljeto je prošlo brzinom munje i evo već smo duboko zakoračili u jesen. Ove godine se navršava devedest godina smrti jednog od najvećih razbojnika u Slavoniji iz prošloga stoljeća, Jovana Stanisavljevća Čaruge.
U priči koju sam napisao prije nekoliko mjeseci, kratko sam opisao Čarugin život prije nego li je postao jedna od najtraženijih osoba 20. st. Kratko za podsjetnik, Čaruga je bio osuđen na četiri godine zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Nakon kratkog vremena provedenog u zatvoru, u kolovozu 1919. godine Čaruga bježi iz zatvora. Tada, kao jedan od bjegunaca luta po Slavoniji.
U vlastito selo se više nije mogao vratiti. Lutajući po Krndiji, upoznaje se sa „Kolom gorskih tića“ koje je vodio Božo Matijević, poznat kao Crveni Božo.
Što je „Kolo gorskih tića“? „Kolo gorskih tića“ jedna je od organizacija tkz. zelenog kadra. Naime, po završetku Velikog rata ( prvi svjetski rat, op.a.) vladalo je veliko bezvlašće te su vlast u svoje ruke često preuzimali članovi zelenog kadra. Opčinjeni idejama oktobarske revolucije, zeleni kadar nije prihvaćao novouspostavljenu vlast te su se zalagali za uspostavljanje komunističkog poretka.
Vođen idejom komunizma, „Kolo gorskih tića“ je 1918. osnovao već spomenuti Božo Matijević. Družina je djelovala na taj način da je pljačkala bogate zemljoposjednike, svećenstvo, ostatke nekadašnjeg plemstva i sve dobrostojeće Slavonce, tako da je već u ljeto 1920. godine u Slavoniji proglašeno izvanredno stanje.
Crveni Božo je u Čarugi prepoznao karakter osobe koja je savršeno odgovarala njegovoj družini. Pismenost, visoki stupanj inteligencije kao i samo odmetništvo od vlasti bili su ključni elementi zbog kojih je Čaruga postao član družine. Matijević je iskoristio Čarugu za pisanje statuta, budući je Čaruga jedini bio pismen, te će upravo statut biti jedan od elemenata po kojima će se „Kolo gorskih tića“ razlikovati od ostalih organizacija zelenog kadra.
Iako Čaruga nije bio jedan od velikih revolucionara, zbog svojih socijalnih vještina koje je imao vrlo brzo je stekao naklonost Crvenog Bože. Čaruga je razmišljao puno realnije od svog vođe, te je jako brzo shvatio da društvene prilike u novonastaloj državi nisu realne za provođenje revolucije kakva je viđena u Rusiji, ali ostaje član družine kako bi ekonomski ojačao, jer je putem brojnih pljački počeo slagati svoj kapital za nekakav bolji život.
Kako sam već pisao u prethodnim redcima ovoga teksta, u Slavoniji je bilo proglašeno izvanredno stanje te u kolovozu 1920. godine „Kolo gorskih tića“ upada u žandarsku zasjedu. U zasjedi nedaleko od Beketinaca u žestokom obračunu poginuo je Božo Matijević.
Po smrti Bože Matijevića, vođa „Kola gorskih tića“ postaje Čaruga. Kada je Čaruga postao vođa, družina postaje obična pljačkaška organizacija. Ideje pokojnog vođe padaju u vodu i daljnja djelatnost je usmjerenja pljačkanju i zgrtanju kapitala. Kruta stega koja je vladala u družini pomogla je Čarugi da ostvari svoje ciljeve. Sam karakter vođe koji je Čaruga imao, omogućavao mu je da često manipulira družinom.
Nakon pljački članovi su dobivali samo jedan manji dio plijena, nazovimo to samo plaćom, dok je veći dio kapitala ostajao Čarugi. Strahopoštovanje koje su članovi družine osjećali prema Čarugi omogućavalo mu je potpunu kontrolu svih članova društva.
Čaruga i njegovi „ortaci“ pljačkali su najčešće prerušeni u žandare, budući je žandarmerija onda imala izrazito veliku moć. Svaku pljačku Čaruga je planirao, tako da je često ranije obilazio posjede koje će za koji tjedan opljačkati, te stvarao stvarnu sliku o prostoru.
Seljani su također bili dosta mudri, pametnije im je bilo ne prepoznati ga ili ukoliko ga prepoznaju praviti se da ga nisu prepoznali jer sam Čaruga nije prezao ubiti čitavu obitelj onoga tko bi ga izdao ili tko se ne bi slagao s njegovim zapovijedima.
Čaruga će u proljeće 1923. godine krenuti na jedna od najvećih pljačkaških pohoda, koji je planirao „tri nedjelje“. Bilo je to pljačkanje čelične blagajne na posjedu grofa Eltza u Ivankovu. Predstavljajući se kao žandari, Čaruga i njegovi „ortaci“ su zarobili radnike i krenuli u pljačku.
Od radnika je ranije uspio pobjeći jedino kočijaš Mato Kaufman koji je doveo prave žandare. Dolazi do oružanog sukoba iz kojega Čaruga izvlači jedva živu glavu. To je, prema sudskim spisima, njegova posljednja pljačka. Dalje će svoj život nastaviti voditi kao Nikola Drezgić, ali o tome u posljednjoj priči o slavonskom Robin Hoodu.