Joso Špionjak
Često se pitam što li radi tuga,
pod ovim lijepim, nebom vedrim,
osvrćuć se na me kao da sam sluga,
prinuđen vazda inat da iznjedrim.
Gle, zaborav i pamćenje kratko,
jurišaju na tvrđavu sjećanja mog,
poznajem njihovo obećanje slatko
i dovikujem: „Sit sam zavođenja tog.“
Dok vukovi gladni zavijaju ružno,
zureći u branu čovjeka nejaka,
bojišnice dvije uzdižu se tužno,
kao nosioci suprotnih predznaka.
Teška se prošlost poput sjenke,
drsko iz svojih skrovišta kesi,
uživa u patnji nesretne mladenke,
koja očekuje da se prevrat desi.
Na tračnicama okorjelih grijeha,
nas život se troši, prelama i krti,
miješaju se zvuci jecaja i smjeha,
u čudnom krugu sav svijet se vrti.
Još uvijek tražim neki prijeki put,
da riješim enigmu ljudskog htjenja,
sićušnim ciljem potpuno opsjednut,
zaboravih da kosmos granica nema.