piše: Sonja Breljak
Berlin/ Srijeda, sredina tjedna. Povratak s posla javnim prijevozom. U posljednje vrijeme nekako je sve punije nego prije …autobusi, podzemna, S-Bahn, U-Bahn …
Možda ne po cijelom gradu, ali u dijelu grada gdje radim ( a radim upravo na tom istom pitanju) vrlo je vidljiva situacija koja muči i cijelu Njemačku, a bome i ostatak Europe i svijeta – masovan priljev izbjeglica. Kako je to i moja svakodnevna radna tema, u oblasti njihova zbrinjavanja, kad se predvečer vraćam doma nakon skoro 12 sati rada, i vožnja podzemnom dođe poput opuštanja.
Ima se (pola sata vožnje) vremena razmišljati ili promatrati, pregledati elektronsku poštu ili baciti pogled na dragi Glas kojemu žurim. A ponekad i sama situacija u podzemnoj ili autobusu, zaokupira pozornost. Kao danas.
Baš je pun vlak podzemne. Sjedoh u U9 na stanici Turmstraße pa postajah dio puta. Onda se dokopah mjesta. Vlak vozi direktno do općine Steglitz u kojoj stanujem i ja se već radujem susretu s obitelji.
Vrućina je, skidam šal, bacam pogled na telefon i poštu. A onda preko puta mene sjede mlađa gospođa. I odvuče mi pozornost.
U gospođinu krilu je dječačić od koju godinu a pored stoji, jer nema slobodnog mjesta, nešto starija djevojčica. Na prvoj stanici potom ustade netko s mjesta od preko puta. Dva mjesta slobodna. Djevojčica uhvati ono do prozora a dječačić bijaše prespor pa drugo mjesto, preko puta postarije, prosijede gospođe, zauze žena srednjih godina.
Nato se dječak neutješno rasplaka. Hoće i on mjesto do prozora i gotovo. Mati ga tješi, utišava, posjeda na krilo. Ne vrijedi. Uto se srdito javi postarija gospođa: – Trebate mu objasniti da ne može sve dobiti. Ne ide to da radi toga plače. Trebate biti stroži.
Mladoj mami neugodno. Kasno je popodne, vjerojatno je u putu s posla pokupila djecu iz vrtića. I dječak je umoran, pospan, kmezav. Ali starija gospođa ne prestaje: – Kakvo je to ponašanje …bla bla bla ...
Mlada mama se tiho i izvinjavajuće oglasi: – Ah, pa to je dijete, sva su djeca takva ... A stara dama ju prekinu oštrim riječima:- Moja kćerka nikad nije bila takva!
E, tu je već nekima pukao film. Oglasi se mlada žena iza te veli:- Moji su isti takvi bili. A i ja dodadoh prkosno: -I moji! Na šta nam se mlada majka osmijehom zahvali.
Na idućoj su stanici izašli i mlada mama s djecom i starija, stroga gospođa. Dječak je i dalje pri izlasku plakao a starica je i dalje prigovarala kako danas ne valjaju ni roditelji ni djeca.
Sutra je mom najmlađem sinu rođendan. Napunit će 18 godina. A ja mu još ponekad tepam … moja beba.
I sjećam se još vrlo dobro ovakvih scena kad bismo s njih četvero ušli u vlak podzemne ili autobus. Nastala bi prava utrka jer svatko od njih želi sjesti do prozora. I ponekad bi koje radi toga oplakalo.
Pa radi tog sjećanja, riječima “I moji”, ustadoh u obranu dječjih suza.
Glasam za slobodan dječji plač! Kad im se plače.
I smijeh, kad im se smije.