IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše; Sonja Breljak
Ipak je to bio, kako naslov ove kolumne i kaže …pa i uz znak pitanja iza …svojevrstan povratak doma.
Ne generaliziram, iseljeničkih je sudbina bezbroj, baš koliko i iseljenika. No, ovo je osobna pripovijest.
Dakle, moj ovogodišnji povratak s godišnjeg odmora, pretvorio se, dolaskom u Berlin, u …povratak doma.
Ne u domovinu …a i njih, Bogu hvala, i stjecajem prilika, imam više …nego doma …kući tamo gdje živim, radim, gdje provodim fizičko i duhovno vrijeme, gdje imam obitelj, gdje pišem, pjevam, molim, gdje su mi prijatelji, život…Nije lako voditi dvostruki život. Kakvo je to opterećenje. A tako se nekako posljednju deceniju živjelo.
Ono, rat pomrsio konce, pravce i namjere, pa sve godina po godina, i proteče ih tako 16 a da se, što se ono kaže, ni okrenuli nismo.
Istina …nismo ovdje u Berlin stigli poput drugih iseljenika koji su, u većini slučajeva, dolazili kako bi u što kraćem roku, nešto sebi u domovini stvorili, materijalno priskrbili, pa se ubrzo i vratili.
Njima vrijeme proletjelo u toj namjeri, želji, većinom neostvarenom snu o povratku.
Meni, nama, nekako drukčije. Sve prođe u strahu od povratka. U strahu od ostanka. Taj strah bio naime, najintenzivniji osjećaj kojega pamtim.
Meni je u desetljeću iza otići doma, značilo posjetiti rodni grad, pomilovati majčino lice i ruku, odmoriti dušu u stanu gdje kao da je vrijeme stalo tamo negdje s početka osamdesetih godina.
Sad, ima tome koja godina, roditeljski dom opustio. Mati bolovala i umrla.
I ja, još koju godinu iza, niti djelić uspomena iz bugojanskog stana na šestom katu, ne pomjerih.
Stoje stvari koje su mirisale na prošli život, roditelje, uspomene. Stvari. To preostalo.
Kažem: Idem doma!
A dočekaju me samo stvari.
Ovo ljeto donijelo brojne susrete i doživljaje. I ponukalo na svojevrsnu rekapitulaciju.
Prvi susret nakon osamnaest godina s bratovom obitelji iseljenoj u sred rata u Ameriku. I djeca nam se prvi puta vide, upoznaju. Neki imali tek godinu-dvije pri odlasku. A neki se nisu bili ni rodili.
Zajedničko ljetovanje pomaže pokrpati životne rupe, zaliječiti nastale rane.
Može li se to uopće?
I ima li tu moguće utjehe radi propuštenoga?
Jedan drugi susret isto obilježio ovogodišnje ljeto. Proslava 30-te.obljetnice mature spojila nekadašnje prijatelje iz školskih klupa. Kako je kome bilo proteklih godina, nije se previše “raspredalo”. Bili sretni da je susret moguć i15 godina nakon rata.
Istovremeno, stan na šestom katu u ulici Sultana Ahmeda/poslijeratni naziv!/ vapi za renoviranjem. Pa kad radovi započeše, ne vidje im se kraj. Ono staro, dotrajalo, zamjenilo novo. Popravilo se, rasteretilo, iznijele stvari od prije 20-30 godina.
Učinilo sve ono što sam posljednjih godina, izbjegavala. Htjedoh zadržati privid doma, kao u vrijeme kada je to i grad i stan uistinu i bio. Okameniti uspomene.
Sad je i to iza mene. I stan je dobio svježinu, postao kao nov i izgubio preostalo značenje koje je, imao za mene.
Sad je to , samo stan, dio imovine, namjenjen za povremeno koristiti ili prodati.
Pomalo-šteta.
A i oslobađajuće.
Povratak u Berlin ove godine poseban. Danima me još po povratku, okupiraju slike a iz drugih gradova.
Život uveliko hvata svoj ritam a ja još prebirem uspomene, doživljaje. Što radim ovdje? I što bih i u nekom drugom gradu? A onda susreti. Ono što više niti jedan grad za mene nema, osim Berlina. Moji susreti s prijateljima, poznanicima, suprugovi s radnim kolegama, dječiji s prijateljima iz škole.
Nigdje toliko bliskosti za mene, za nas, kao na ulicama ovoga grada. Realitet.
Povedoh mlađeg sina na utakmicu Croatije gdje odnedavno trenira. Po povratku čekamo vlak podzemne željeznice na postaji Schoeneberg.
I neobavezno razgovaramo, komentiramo igru, trenere i sudije.
Pokraj nas žurno prolazi jedna djevojka. Zastaje na stubištu, vraća se i prilazi.
– Vi ste Hrvati?! Ah kako lijepo je čuti vas!
Djevojka ima, kako se ono kaže, osmjeh od uha do uha. I samo što nas nije izgrlila i izljubila kao najrođenije.
I vlak smo jedan propustili. Nevažno. Moramo odgovoriti na njezina pitanja: tko smo, gdje , kako… i slično tome. Marjetka Hribernik …tako se zove djevojka …je Slovenka, na, tek jednogodišnjem, privremenom radu u Berlinu. Marjetka je umjetnica, čelistica. I vrlo dobro poznaje našu Moniku Leskovar. I naš jezik. A sada i nas.
Od ovog susreta …a ima tome tri-četiri dana …još mi osmjeh na usnama. Lijep je to osjećaj.
-Ah, kako lijepo je čuti vas, kaže Marjetka, Slovenka, u sred Berlina.
Takvo što nisam čula za cijelog ljetovanja od nekih poznatih ili nepoznatih ljudi istog ili sličnog nam jezika i kulture u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
I meni se sasvim lijepo ukaza misao:
Ovdje smo baš kao doma.