Umjesto priče o borbi za prava žene …
ŽIVOT U SLIKAMA .../objavljeno 29.09.2010./
piše: Sonja Breljak
Slika prva:- Djevojčica na cesti.
Poznajem ju.
Desetak joj godina.
Crna, gusta kosa, rasula se niz leđa. Pred njom isprepleteni niz ulica rodnog grada gdje svi poznaju sve. Ulice duge, uzane. Sve kuća do kuće. I sve susjede poznaje.
Kima glavom. Pozdravlja s “Dobar dan”. Pa pogne glavu. Skrije lice. Nek kosa padne preko. Nekako, ide krajem. Kao da se skriva.
Opet mora do prve trgovine. To čini rado kad mati pošalje. To čini rado kad susjedima treba. Za sitan ostatak novca. Tako čine sva djeca iz ulice. To čini i kad otac traži. Nevoljko. A mora.
Opet će se rugati u trgovini. I putem do kuće.
U trgovini poznata i nepoznata lica. Odrasli muškarci iz šireg susjedstva svrate tu na gutljaj ljutog. Pa to potraje. Vlasnik uzme u ruke saz. To je stari žičani instrument. Sličan tamburici, tek drukčijeg, nekako punijeg, rasutog zvuka. Pa zasvira. Padne pjesma. Onako …sevdalinka. Pa trgovina poput bosanske kafane. E, tu treba ući …
–Ah gle, evo je, opet… „mala Cigančica“!, dobacivali bi radi kose i očiju crnih kao gar, naslijeđe s majčine strane.
Danas je, u svijetu u kojemu živimo, prodaja alkohola djetetu, propisima zabranjena. No, tko je takvo što tada promišljao.
Trgovcu je važno prodati. –To je Stipina mala!, rekao bi i tu, pred tom gomilom muškaraca što polupijano nazdravljaju i zadirkuju crnokosu djevojčicu, stavljao u njenu vrećicu boce piva, konjaka ili rakije. Već prema očevoj naredbi. Povratak do kuće. Robu treba predati.
– Tvoj tata pije! Njen tata pije! Viču, zadirkuju djeca putem. I trče za njom. A ona nema odgovara. Samo spušten pogled.
Šta sam joj puta savjetovala:- Podigni glavu! Jednog će dana tvoj život biti u tvojim rukama. I ti ćeš u njemu odgovarati za svoje postupke. Ne za tuđe. Obećah joj. Uvjerih ju.
Slika druga: Kako je lako i lijepo biti sam sa svojim postupcima. Ne stidjeti se, ne ustručavati drugih. Sarajevo. Naša djevojčica je studentica novinarstva. Potpuni pogodak. Mati se na početku našalila. Veli: -Tko na ispitu dobije desetku, zaradiće “crvendaća”! Poslije povukla riječ. Bilo previše.
Grad, ljudi, život kao iz kakve knjige, one neispisane u kojoj bi danas rado da opišu neku multikulti uspješnu integraciju različitosti. Tako izgledalo tih godina. Samo izgledalo?!
Rasuli se studijski prijatelji širom svijeta. Tko zna koliko ih je ostalo u profesiji. Neki su eksponirani u politici ili u vrhu pokoje medijske kući. Ali rijetki. Prije da cijela generacija pati taj ratom prekinuti životni niz u ranim tridesetim …
Sad kad svi bježe i odlaze, kakva se izbora ima? -Što da radim? …pita kolegica. Zajedno smo koju godinu „zabavljeni“ oko istog glasila. Stanuje s obitelji na drugoj strani grada. Srbi. Veli …Svi nam rođaci i susjedi odlaze. Kažem ...Idi za njima. Vidjet ćemo se poslije rata.
Još nismo.
Slika treća: -Mijenjam grad za grad. Ili … jedan grad …drugi …treći … Pa države …jedna …druga …treća …kao neprekinuti niz smjenjuju se slike u mojoj glavi.
Zaustavite! Zaustavite! Koliko toga čovjek može podnijeti?!
Najbolje je zaboraviti sve životne slike. Pa kao s neke imaginarne nule, krenuti iznova.
Kad bi se to moglo. I koliko puta iznova?
Ne prepoznajem sebe.
Ne prepoznajem druge.
Pa tražim unutarnju snagu. Iskonske instinkte žene i majke. Tu je neka sigurna luka.
Tamo kad dijete na dojci spokojno spava. I vuče svom snagom mlijeko života.
Kako je lijepo i dovoljno ne razmišljati o bilo čemu drugome. O svijetu izvana koji čeka. Odgođen susret.
I ta opora ratna …izbjeglička priča koja se vuče bez kraja i konca. Trebalo bi napisati knjigu da se ispišu sve dvojbe, padovi i ustajanja.
I živi dalje bez žaljenja i bez kajanja.
Slika četvrta: -Znala sam da će opet doći taj život do mene. U mene. Poput virusa koji se neda iskorijeniti, izliječiti. I zašto bi? Trebam ga.
Počelo ponovo prije deset godina. Izraslo. Izniklo. Olistalo. Rodilo.
Malima bilo dvanaest, deset, šest i tri.
Vuče me svijet riječi i glazbe. Nađe se i nešto vremena.
“Ne plači Marija”, bio jedan od prvih koraka. Napisala. Slobodna Dalmacija objavila. A kolega, Bračanin, šjor Ivo Dorotić objavu, tog malog teksta, atipičnog za dnevne novine, obznanio mi sms porukom:- Ne plači Marija. Bravo Sonja!
Toga se sjećam kao da je jučer bilo. Onda nastavilo poput rijeke.
Teško bi bilo izračunati koliko je to tekstova, priča, pripovjesti, likova, koliko riječi i rečenica, koliko duha i života udahnuto u novinski papir. Na tisuće sigurno. Stranice ove splitske dnevne novine, nazvane Hrvati u svijetu, punile se tekstovima s nadnaslovom: Berlin … Bilo lijepo.
Zavirih u političke vode grada. U sjećanja i iskustva naših ljudi. U domove. Bolje opskrbljene. I one skromnije. Grad je to pun raznolikosti i višeslojnosti. Multikulti. Ili u prijevodu …može svakako! -Und, es ist gut so, rekao bi osebujni berlinski gradonačelnik.
Tekla tako prava rijeka tekstova iz Berlina do splitske redakcije, pa frankfurtske tiskare i širom Europe … Mijenjali se urednici, Oreb-Jerković, Brešan, pa Grabovac i Ugrin. Poput vrućeg krompira to ino izdanje išlo iz ruke u ruku.
Pravo rečeno, valjali smo jedni drugima, zajedno odrastali, sazrijevali …
Svakodnevnu, godinama naučenu, trajnu suradnju s tiskom, zaustavi mi vijest iz Splita kako strana na kojima pišem i objavljujem, onih o Hrvatima u svijetu, i neće biti više. Previše troškova, manjak novca, višak suradnika, manjak čitatelja, nemar, nezainteresiranost, što li? Ili naprosto, potrošenost tog medija pred drugim, suvremenijim.
Slika peta: Ima od te vijesti dva tjedna. Stala mi „olovka“ u pola rečenice o posjeti gradonačelnika Vukovara Berlinu. Jedva do kraja. Pa tu nekako zastadoh. Okamenjena.
–Kao da je kraj svijeta, „rugaju“ mi se vlastite rečenice.
–Dalje! Dalje! Mi smo tu!, govore strane Hrvatskog glasa Berlin.
–Gdje sad možemo čitati vaše kolumne? -pitaju čitatelji.
-Pa zašto „plačeš“, čudi se suradnik? Ispripovjedam …
–E jest ti vijest, veli.
–Čuj, i kineske novine objavile danas kako se prosula jedna vreća s rižom. Prosula. Uprljala. Nije za upotrebu. Muka za rižu.
Smijem se. Znam, ima pravo. Treba dalje. Niz struju, maticu rijeke tekstova. I čitateljima na Hrvatskom glasu.
Poput šuma vode, glasaju se njegove strane.
Šapuću: -Podigni glavu! Ne predaj se!
Govore:- Ustani! Ti to možeš!
Viču:- Plivaj! Plivaj!
Plivam …