piše: Sandra Marelja Muić
I službeno imamo sada početak predizborne kampanje ; slijedi petnaest dana zamornog show programa sudeći prema onome što smo dosad vidjeli i čuli. Na takav smo već prilično navikli kod naših hrvatskih tv programa, time da naši politički akteri ipak nadmaše i pokoju skuplju produkciju sa svojim potezima.
Nesretna izbjeglička kriza kojoj se ne nazire kraj pridonijela je predizbornoj platformi tema na kojoj je šaroliki dijapazon pojmova – od nezaposlenosti do Hajduka.
Ona je samo još jedna od nerazjašnjenih u ovoj jesenskoj hrvatskoj magli, gdje si mogu međusobno gurati krivnju u cipele i koristiti te ljude za dobivanje bodova. Kako ironično, dječica mokrih nogu u bijegu od doma će i ovdje poslužiti nekome, ali tako je valjda uvijek i svugdje.
Već smo se naslušali tko je gdje nositelj koje liste i koliko ih se nalaktilo za ući u Sabor. Vjerujem da je metež u redovima glavnih stranaka potpun jer se stolice ipak na obje strane tresu. Ishod je neizvjestan do samoga kraja, ovisi samo koliko dobro će se razraditi strategija hvatanja glasova i djelovanje na terenu.
Medijski stručnjaci i politolozi neku večer u dnevniku kažu kako su ovo izbori koji će dosad najviše koristiti društvenu mrežu facebook. I nije neko čudo, s obzirom na popularnost te mreže, ali i nije nikakva garancija za ishod jer smo zemlja starijeg i neurbaniziranog stanovništva kod kojeg su zalihe glasova a koji ne tipkaju po tastaturi, osim po daljinskom upravljaču eventualno. Naravno, možda je glavna zaliha glasova u dijaspori, a ona nam je definitivno sve veća, pa će oni najmarljiviji u strankama sigurno i više nego dobro se pobrinuti za ovaj moćni glasački segment.
Dok se ne raspištolje potpuno i ne dođe do niskih udaraca i antologijskih izjava, a doći će, nije ništa zanimljivo za ozbiljnije praćenje. Proteklih tjedana i mjeseci, ponaosob od ljeta, imali smo priliku dobiti gotovo plastičnu sliku o kulturi političkog, kriznog, a možda najviše osobnog komuniciranja među našim dužnosnicima.
Zbilja mi dođe da pogasim svu tu svoju informacijsku opremu i okrenem glavu da ih ne čujem i ne vidim jer čovjek ima utisak da nose vodu u golim rukama koja neminovno curi na pod, a mi smo te kapi koje padaju, ta država koju vode. Premijer koji ne šljivi nikoga jedan posto, predsjednik oporbe koji ponavlja gradivo iz čitanke svaki put, predsjednica koja se dovodi u neugodnu situaciju s reakcijama na društvenim mrežama, ministri koji vuku posljednje poteze da bi impresionirali narod u ovom mandatu …
Najčudnije vrste udruživanja i koalicija, nespojivi ljudi na istim slikama. Svi bi oni razvlačili Hrvatsku na svoju stranu, dok ne postane najtanje tijesto za savijaču. I to je još ništa naspram obračunavanja na lokalnoj razini koliko vidim, te su foteljice najtraženije. Što manji grad/općina, veći je ulog i veća je moć , pa je i fight veći. Sve se dimi iz rovova na gradskim sjednicama.
Čekam samo da krene dijeljenje mandarina i jabuka, mahanje zastavicama, orkestrirano pljeskanje mladeži, silno rukovanje i tapšanje po leđima. Pomno slušanje i naginjanje glave u razgovoru sa babama pod maramom , slikanje s djecom. Izlizane govorancije, uvježbano držanje i pokreti ruku, usavršavanje neverbalnog komuniciranja od skupa do skupa, pogled gore, pogled izravno, izbjegavanje agresivne kretnje kažiprstom – ovisi koliko dobar je bio onaj tko ih priprema tome. Otpuštanje dugmeta na kaputu i olakšanje kada sjednu u auto. Izvlačenje branitelja i generala za izborne ciljeve.
Vidim da su oni najpametniji to već napravili pa imenovali u zadnji tren i počasnim građaninom pojedine generale, samo da poškrope svojom demagogijom i na drugim dijelovima države. Dodavanje magle na maglu.