Ivica Smolec
Tridesete laste odlaze u maglu,
guske se vraćaju, trome, domu svome.
Čipka od mraza ne mijenja se s modom,
u proljeća tople bujice led lome.
Trideset zima u grlu mi je plima
a samo ponekad, u samoći, vrisnem
ime koje sam ti smislio od milja;
kad ga jeka vrati, brzo usta stisnem.
Nakon one zime, kad je bunt mog daha
i urlike vjetra smirivao tvoj glas,
trideset te zima prešućujem svima –
– od reza spomena u vinu tražim spas.
A tvoj sam bio! A tvoj sam još i danas!
Svake zime vjetar pali svijeću za nas.
24. veljače 2009.