piše: Sandra Marelja Muić
Jadno je kako su nam tako važni datumi poput Dana Domovinske zahvalnosti i Hrvatskih branitelja zbilja izgubili na sjaju i važnosti, kako su spali na to da samo čekamo kako će se tko ponašati, kome ćemo se moći narugati sutradan i tko je kakav otrov prosuo u mikrofon.
Gledam tako segmente proslave, gdje koji tekst na portalima, s pola uha osluškujem na radiju. „Dani ponosa i slave“ su izgleda privatizirani, pretvoreni u dioničko društvo u kojem naši visokopozicionirani političari su većinski dioničari te ovu obljetnicu koriste u svakojake svrhe, samo ne onako kako treba – tj. bez osobne svrhe, samo s poštovanjem i zahvalnošću.
Sve nešto visi u zraku -tko će kako će i s kim će proći izbore-, povod s kojim su tu posve sporedan.
Ove godine mi nedostaje nekoliko lica da se znoji pod kravatom, ali nije bitno, manje laži i loših govora za slušanje. Tu je vedra predsjednica i lagano prepečeni tehnički premijer.
Da stvar bude još gora, centralna proslava u Zvonimirovu gradu ispala niskobudžetni dernek u crnim majicama, sudivši po kadrovima na televiziji, čak je zabilježen i znatno manji broj posjetitelja ovaj put.
Predsjednik oporbene stranke odbio i doći na proslavu. Vrlo nepopulistički potez, u čemu je druga strana daleko pametnija jer zna da je populizam sol u juhi Hrvatistanaca. Vidim da ga ni na Sinjskoj alci nema , isto pod izjavom da su to skupovi protivničke stranke i da se ne mora pojavljivati samo da bi netko zviždao za njim.
Nije mi jasno zašto su svi tako usmjereni na sebe, zašto smatraju svoj dolazak i nedolazak važnim ili ne važnim, uopće se ne radi o nikome od njih. Ne mora nitko doći i nije nitko trebao ni dolaziti kome nije prvenstveno poštovanje prema onima koji su to iznijeli na svojim leđima važno, kao ni poštovanje prema hrvatskoj povijesti. Stavovi, razilaženja, neslaganja i preslagivanja nisu uopće bitni u cijeloj toj priči, jer to nije vaša priča, to je samo priča onih koji su tada tu bili, borili se, bježali, patili, stradali, žalili, slavili, kako tko i na kojoj strani – sve se zna.
O tome se radi, o poštovanju prema nečijoj žrtvi. Većina od ovih u odijelu nema pojma zašto 21 godinu poslije svi koji su sudjelovali u toj ratnoj akciji ozarenog lica i svijetlećih očiju pričaju o tom danu, o tom vremenu. Gledam ih nekoliko kako daju izjavu novinarima, dohvatile su ih godine, ostarili su nam branitelji, ali ne stari duh koji ih je nosio tih dana i koji je iznio cijelu državu.
Vidim da nitko od njih te svoje ratne godine uopće ni ne smatraju žrtvom ili nekakvim zaduženjem društva, te žale samo za onima kojih danas nisu s njima. Za nas, mlađe generacije i članove današnjeg hiperkonzumističkog društva u kojem se ne mičemo iz sobe ako smartphone nije uz nas kako bi nam uvijek i svagdje sve i svašta, a najviše ništa, bilo dostupno, teško je shvatiti da su im te godine, ti krvavi dani, više dali nego uzeli.
Samo ne znam tko su ovi koji od svega naprave taj darkerski dernek i mašu s raznim nacionalističkim znakovljem i budalaštinama, to mi nije jasno, u koju kategoriju bi oni htjeli. Kategorija – nezaposleni-, – dosadni-, -razbibriga-, – nesvrstani- ,-nezaposleni-; nemam pojma.
Njih bi možda trebalo strpati pod –razno- , kad se ne bi bavili tako očajnim temama poput ustaštva i slično, od čega čovjeka stvarno glava zaboli.
2016. godina a mi u istom tjednu imamo presudu u slučaju Udbinog ubojstva, darkerski tulum na prazniku domovine i raspravu o pozdravu – za dom spremni-.
U kojem smo mi to stoljeću, jesmo li možda u sedmom još, odakle smo krenuli?