DVA SONETA

piše: Roko Dobra
Ovaj put bih za portal ponudio ova dva svoja soneta, posvećena dvojici hrvatskih izvrsnih i nezaobilaznih književnikā – Živku Jeličiću i Cvjetku Milanji, uz ovo nešto teksta iz jednog mog pisma, upućenog potonjem Cvjetku Milanji 20. veljače 2009. godine, a s obzirom na sve ono što su, svaki u svoje vrijeme, uradili u svezi s  mojom pjesničkom afirmacijom, kako slijedi:

„Nesumnjivo, poštovani i dragi Cvjetko, oduvijek sam se divio Vašim književnim opservacijama, kao i Vašoj temeljitosti i stručnosti kojom razglabate o književnom djelu i o književnosti uopće. Tako da sam odavno već priželjkivao da se barem „taknete“ i mog pjesničkog opusa, te da me „postavite“ na mjesto kojega sam, i kao pjesnik, i kao čovjek, dosegao! A što ste (…) u velikoj mjeri uradili – već i ovim Vam krajnje analitičkim i briljantnim osvrtom.*

Nego, dopustite mi da Vas zamolim da mi pročitate ove mi sonete, nastale u vremenu od dvije zadnje godine, i da mi, ukoliko nađete za shodno, napišete recenziju za moju iduću pjesničku zbirku koju nazvah „Dah sunca“.

Soneta, doduše, nije puno na broju – svega trideset i tri, upravo onoliko koliko je ih je bilo i u onoj mojoj zbirci „Dozivanje mora“ koju mi je bio objavio „Književni krug“ u Splitu 1980. godine. A kada me je (dakle, još onda!) Živko Jeličić bio pozvao u ovaj Dioklecijanov grad u svoju villu podno Marjana, e da bi uzmogao uživo vidjeti autora „izvrsnih soneta“, kako mi je, tom prigodom, bio saopćio, pitajući me imam li, možda, još ovakvih, jer  ne bi bilo zgorega da ih je više. Rekoh mu bez imalo suzdržljivosti kako bi ih se još pronašlo, ali ih, u tom slučaju, ne bi bilo koliko i u Krista godina!

Sjećam se da mu se malko duže pogled zadržao na meni, da bi me, zatim, pozvao pod odrinu na kolače i kavu, ali i na obilatu porciju i više negoli ugodna razgovora književno-životnoga … Bože, koje li pažnje samo i od njega, i od supruge mu koja me je dočekala na autobusnom kolodvoru i povezla njihovim fićom do netom im spomenute ville i (negdje pred večer) natrag, da ću tu dobrotu i uvažavanje pamtiti sve do kraja svog života!“

______________________________________

* riječ je o osvrtu u broju 12/2008 „Republike“ na pjesmozbirku  mi „Zlato moga praha“

SONET SJEĆANJA

Živku Jeličiću

vazda crni tigar s vala na val skače:
pjeni se, propinjuć na srce vremena;
vazda crni gavran nikad više grakće
otkako ne pršte zvijezde iz kremena.

vazda me psi crni lajanjem progone
i kada me slute, i kada me njuše,
a zapusi vjetra osnaže sotone
da me razapinju bez stida i duše

na jarbole križne u zadnjoj oluji,
na samome kraju rasute modrine,
gdjeno more tâmni dok u meni strûji

živ spomen na Živka ispod mu odrine
nadomak Marjanu kad me ote guji
zaborava koja opet duh moj brine!

SUNČANA CESTA

Cvjetku Milanji

Suncem bi moji zablistali versi
kad bi se, jutrom, oglasile ptice
sonornim pjevom što sokoli lice,
a što je nalik i nebeskoj svrsi

onog koji jest i koji se trsi
svjetlošću uma proniknut u tmice,
duboko, dublje, do dna ponornice,
gdjeno se, gorda, zamršenost prsi.

Stog mi ni danas, na kraju preleta
iznad modra mora, što, mudro, ostaje,
u ovoj koži, nimalo ne smeta

ako mjesto dviju samo se jedna
vijuga cesta, što sunčana sva je –
sve otkada bje duša sebe žedna!