Film o životu, ne samo o pomorcima i moru
Piše: Dražen Radman
Prije nekoliko dana pogledao sam dokumentarni film ”Modri kavez” splitske redateljice Brune Bajić. Film je to o teškom životu naših pomoraca, kao i o njihovim obiteljima koje veći dio godine žive bez blizine svojih muževa, očeva, braće … Podjednaki broj mlađe i starije publike ispunio je do posljednjeg mjesta dvoranu Cineplex kina, a većina nazočnih je došla sa sličnom motivacijom: ili su sami (bili) pomorci ili im je netko vrlo blizak (bio) pomorac.
I moj otac je bio pomorac više od 30 godina. Bio je vođa palube. Noštromo. Pa kad su u filmu prikazivane fotografije ”Luke Botića”, ”Prištine” i drugih brodova, nisam mogao a ne zagledati se u nekolicinu ljudi s tih fotografija ne bih li, možda, među njima ugledao i svoga oca. A kad su prikazivane snimke kako golemo i uzburkano more prelazi preko cijele palube broda, ljuljajući ga s lijeve na desnu stranu, mogao sam iznova bolje dočarati i razumjeti kakve je opasnosti moj otac, kao i većina drugih pomoraca, znao iskusiti, u isto vrijeme dok sam ja bezbrižno išao u školu i igrao ‘na balun’ u ulici. No, o tim iskustvima moj otac nije gotovo ništa pričao. Poput ostalih, nije nas htio opterećivati …
Tek nedavno, nedugo prije svoje smrti, kad smo se više zbližili, pričao mi je o nekim takvim, gotovo pogibeljnim situacijama u kojima bi se našao. Danas mi je žao što ga, eto, nisam mnogo više pitao o tom životu na moru, daleko od familije, i to u prosjeku 9 ili 10 mjeseci godišnje. Ipak, iako većinu vremena nije bio tu, njegovo poštenje i ljubav mi u obitelji nosimo duboko u svojim srcima, na način da možemo reći kako nam je bila čast i privilegija imati za oca takvog čovjeka.
Nakon što sam odgledao ‘Modri kavez’, došao sam do jednostavnog zaključka kako film nije samo za pomorce i njihove obitelji, rodbinu, prijatelje… ”Modri kavez” bi trebali pogledati i oni koji s morem i pomorcima nemaju nikakve veze. Zašto? Zato jer je to priča o životu, o ljubavi, o usamljenosti i strepnji, o žrtvi i zajedništvu, o vjernosti i ljepoti ponovnog susreta… Zato jer film pomaže onom elementarnom razumijevanju drugih ljudi. Među ostalim, pomaže shvaćanju da su neke čovjekove neprimjerene reakcije često plod njegovih traumatičnih iskustava, unutarnjih rana, kao i neispunjenih najdubljih čežnji u njegovoj duši.
Naime, kad netko pogleda ovaj film, tj. kad posluša 10-ak različitih pomorskih sudbina, može doći do zanimljivog zaključka kako u samoj srži našeg bića stanuje potreba za onom trajnom toplinom i ljubavlju, kao i potreba za nekom istinskom mirnom lukom i zaštitom od velikih životnih valova koji prijete prekriti nas svojom moći i snagom.
I kao što kapetan Joško Berket u filmu otprilike kaže: ”Kad uđete u ciklonu i nemate kud, nego možete samo lagano naprijed, pa tako danima po tom nevremenu, onda svakom pomorcu ostaje jedna stvar – molit, molit i samo molit…” A tako, izgleda, nije samo na moru, nego i na kopnu. Jer čovjek nije toliko jak i nije u kontroli svih zbivanja. Neka ga nadilaze i sasvim je prirodno da se Bogu obraća za pomoć. To nije znak slabosti, nego iskonskog shvaćanja da postoji Stvoritelj koji brine…
Pa kad čujem da netko sa zavišću govori o pomorcima: ”Blago im se, imaju para ko’ blata…” ili: ”Blago se njihovim ženama, mogu kupiti što god hoće…”, tada u svojevrsnoj ljutnji kažem: ”Čovječe, što ti je? Ne znaš što govoriš. Znaš li, možda, koliko košta ‘samo’ jedno iskustvo kad se brod valja puna dva dana na pustom oceanu? Kad ne znaš hoćeš li se već sljedeći trenutak pozdraviti s ovim životom? I znaš li koliko košta sva ta udaljenost od žene i djece koje voliš? Pa da imaju i tri puta veću plaću, neka je imaju. Jer gorak je, zbilja je gorak taj kruh sa sedam kora… Zato, ne zavidi čovječe, nego šuti, budi skrušen i razmišljaj o svemu…”
A Vama i cijeloj ekipi, Bruna, hvala na ovom filmu. Bio je potreban.