Iz naše arhive/ objvljeno 01.11.2015.
piše: Sonja Breljak
foto: Emil Cipar
Berlin/ Znalo se dogoditi da u ova doba i putujem. Gdje? Tebala bih reći doma ili u domovinu. A ne mogu. Meni je dom ovdje a domovina na više mjesta pa daj ti to usuglasi.
U svakom slučaju, ove godine, i poradi posla, ne otputovah u rodni grad u Bosni i Hercegovini. Nisam spustila cvijeće na mjesto gdje mi počivaju roditelji i nema to tko učiniti u moje ime.
Ali dok ovo pišem u kasni sat i tišina je na ulicama ovog mi dragog grada, svjetlost svijeće mi obasjava lice i dopušta sjećanje, toplo i meko, srcu potrebno.
I sve ostalo što sam danas radila ima veze sa sjećanjem. Privodim kraju knjigu, prošle godine preminulog, dragog kolege Emila Cipara. A to je neminovno povezano s puno sjećanja jer smo na ovim stranicama surađivali sedam godina.
Današnji dan vodio je i u dalja sjećanja. Tome je doprinijela posjeta prijateljima, Željki i Borisu, koje nismo vidjeli više godina. Ono, kao da je drugi dio grada, drugi kraj svijeta. I ovaj posjet donese sjećanje na naš dolazak u Njemačku tamo prije više od dvadeset godina. I složismo se svi kako nam je rat i odlazak, taj dolazak u Njemačku koja nas tada nije željno primila pa nam niti dala osnovna prava – slobodnog boravka, rada, studiranja i kretanja, oteo nekih desetak godina života koje nikako da namirimo.
O ovoj temi i dalje razmišljam i poradi pisma kojeg otvorih po povratku. U pismu kojeg je potpisala “Gordana”, stoji:
-Hallo i dobar dan gospođa Sonja Breljak! U internetu sam tražila kontakte iz naše drage Hrvatske. Pa, već od 1967. godine se nalazim u Njemačkoj, nedaleko Oder Hamburgs. Godine 1951. rođena u Splitu. Nemam nikoga više od familie, pa ni djece. Čežnja za domovinom raste, čežnja progovoriti malo splitski, nasmijat se ko prije. Jesen je, listovi opadaju. Gledajući taj oproštaj suze mi teku. Brzo će i Božić. Ja svake godine usamljena sjedim pred prozorom. Pitam se, da li to mora tako da bude?
Bilo bi mi drago da mi se javite, da me sjetite na onu ljepotu iz domovine. Lijepi pozdrav.
I sad, budite srca kamena pa ne odgovorite odmah, kad pismo ovako poziva u pomoć?! I ja pišem tko sam, smo i što radimo, Pišem toplo i meko jer je s druge strane netko s bolnim ranama na srcu pa ne bih da povrijedim:
– Postanite, ostanite mi prijatelj, evo pružam vam ruku. Napišite nam nešto o tome kad ste i kako, odakle došli, što ste radili u Njemačkoj i gdje. Pišite nam vašu iseljeničku ispovijest, slična je sigurno brojnima a opet posebna. Sjetite se tog vremena kad ste dolazili i stavite sve redom na papir. Čekam vaš tekst i radujem se poznanstvu s vama.
Ma nije prošlo niti pet minuta, a nova poruka je tu!
-Hallo Sonja, što mi je bilo drago, da sam plakala od radosti. Sonja, onu toplu riječ od Vas:- Gordana, ja ti pružam ruku, nisam već dugo čula.
Evo sam u ovom momentu zaustavila suze, da bih pronašla slova od kojih postaju riječi, u kojima bi me mogla (Danke !) upoznati.
Bilo je tužno i žalosno vrijeme, i onaj dan 29.08.67. godine.
Željeznička stanica u Splitu. Svi plaču. Bog Gorde, pazi na sebe. Na vratu adresa BAB Wildungen Sanatorium Fürstenhof. Tamo treba da me vlak prati.
Od onog dana je počela Njemačka da vlada sa mnom. Radi, radi, samo radi.
Tata pokojni i brat pokojni nisu imali volje da idu na rad. Ostali su na rivi pecati ribe, guštat sunce i kafiće. Piti. Glavno da Gordana ponekad neku marku pošalje. Tako je i bilo.
Sigurno se pitaš Sonja, zašto nisam kontaktirala s našim ljudima? Onda je tako sve bilo, nije bilo puno naših ljudi u Njemačkoj.
Upadneš ko u jednu rupu, i sve postane navika.
Sonja, dugi je put mi života, bilo je i lipih dana. Ali, sad kad je postala tišina u mom srcu, pojavila se čežnja za valovima mora, onaj miris ribe sa gradela, onaj lipi miris slanog mora, miris lavandele, one pisme sa Splitskog festivala.
Svaki dan čitam novinu Slobodna Dalmacija. Ponekad i ne razumijem sve, ostalo je od jezika samo ono što sam u školi naučila.
Sonja, umorila sam se, za ovaj put toliko s mojim putovanjem kroz vrijeme. Ima još dosta toga pa i da se nasmiješ. Lijepi pozdrav, Vaša Gordana, Bog.
O, kako me dotakla ova prepiska!
Razmišljam o nama ljudima, o srcu kojemu za radost treba tako malo. Tek topla riječ.
I razmišljam o onima koji poput naše čitateljice teško podnose samoću, ne vide izlaza, ni puta naprijed. I nemaju oko sebe ni obitelj a ni prijatelja.
Zar tako mora biti?!
