Iz naše arhive/ objavljeno 10.04.2018.
tekst: Slavica Sarkotić
Sunčano berlinsko jutro. Termometar u izlogu pokazuje 21 Celzijevac. Na semaforu je zeleno, svuda uokolo jos prevladava smeđa boja, i ovdje proljeće dobrano kasni.
U Blissestrasse kraj jednog izloga čovjek u bijeloj kuti kleci na koljenima. Prvo pomislih da je opticar i da nesto trazi dolje na zemlji.
Medjutim, kad sam prišla bliže vidim da je to kafeterija a čovjek, vlasnik ili prodavac uredjuje lijehu ispred svoje male kavane sa svega dva stola i četiri stolca vani.
Polako prolazim dalje. Jedan grm forzicije ipak je procvao i svojom žutom glavom obasjao ugao ulice.
U mojoj omiljenoj drogeriji Rossmann kao i obično nema gužve, tu i tamo pokoji kupac i onaj divan miris parfema i sapuna.
Sin mi je dao džeparac pa si kupujem sunčane naočale i jos neke sitnice koje nalazim samo ovdje a silno me vesele.
Vraćam se kroz Volkspark u kojem su procvali prvi zumbuli i tulipani.
Ptice pjevaju svaka svoju pjesmu a opet u suglasju.
Jedna solira, najglasnija je, da je žensko rekla bih da je sopran.
Dvoje ostarjelih hipija hodaju pločnikom, ona ima dugu plavu kosu i šarene hlače, puno ogrlica, a on isto dugu sijedu kosu i bradu i smijesnu kapicu na glavi.
Fotkam ih tek s ledja kad smo se mimoisli.
Mislim na Turopolje i moje koji su tamo.
Pasa i Lolly sigurno jure macke po dvoristu, Josip nesto radi u drvarnici ili sprema jelo, Manuela je na poslu, Ivica isto, Leon u skoli.
Moj svijet se kupa u suncu