Ivica Smolec
(Sisvete)
Zrak gori od tisuća svijeća
i od tisuću glasova titra.
Večeras su mrtvi budni
i slušaju novosti
iz svijeta živih.
Mlada majka sluša ispovijed sijede kćeri,
ne prekida ju,
šuti.
Suosjećanje, oprost, kroz mramor struji.
Mladić se, odozdo, tiho i potmulo smije.
(Čini li se to samo njegovom prijatelju
koji mu, naslonjen na anđela kamenog,
o svojoj dragoj priča?)
Otac se, skriven, smiješi
jer sin je doselio bliže
i češće će ga posjećivati,
barem od sada, ovdje,
odakle on nikud više seliti neće.
Volim te, sine,
šušnuo je vjetrić u krošnji.
Svečano mirišu krizanteme,
bliješti mramor, mrtav, hladan,
gladak, čist,
u odsjaju plamenčića vrućih, živahnih.
Mrtvi slušaju pozdrave,
slušaju, ponovo,
opraštanja i obećanja.
Samo on, u najdaljem kutku groblja,
dokle svjetlost svijeća ne doseže
a glasovi živih su sasvim mutni, nerazgovijetni,
tihe korake, i ove godine, s nadom očekuje,
glas poznat i drag,
nad svojim živim krovom od drača,
pored križa trulog
s kojeg su vjetri, kiše i mraz
odavno skinuli njegovo ime.
Ivica Smolec, 2009.