piše: Nela Stipančić Radonić
Nije nikakvo čudo da čovjek s ovim kraćim i hladnijim jesenjim danima počinje lagano i sjetno sve više pogledati u pravcu žutih listova na zemlji i ogoljenih i napuštenih grana na drveću pa kao da se i sam opipava sve češće po svome tijelu i glavi dopuštajući tako jeseni da otpleše do kraja svoj otužni ples pred njegovim kućnim pragom.
Kako li se samo iz godine u godinu ponavlja? obro, nekad je više, a nekad manje zaogrnuta suncem, ali sve u svemu, čim zagazi u…