Ivica Smolec
Ne osjećam više ni vjetar ni glad,
toplo je i udobno ovdje dolje.
Dugo sam živio, nisam umro mlad,
al’ nikad mi nije bilo bolje.
Križ je već truo, drač buja na grobu,
al’ ne tražim ja mramorne zide.
Sad imam svoju malu sobu
i sretan sam, dobro mi ide.
Hvala vam, gospođo, na kitici ciklama.
Ponosno ću je na prsima nositi.
Prvi put sam nešto dobio bez srama
jer nisam morao prositi.
2002.
Ovakva te pjesma zgromi. Onda izazove suzu skrivalicu, jer morala je na oko da ublaži osjećaj žive, nepatvorene tuge.
Ne želim licitirati ljudskom nesrećom jer često nam u goste dolazi. Prosjači čovjek zbog gole egzistencije, ali i zato što mu je duša meka pa upija svu bol svijeta. I imao nekada pjesnik uklesano ime u kamenu ili samo bezimeni humak zemlje, zaslužio je tu kiticu ciklama, poklon nepoznate dame.
Da, Marija, mislim da većina ljudi ne razmišlja kako se osjeća vlasnik ispružene, drhtave ruke kad željno očekuje novčić kojim će kupiti malo hrane. A taj čovjek često ima srce i dušu, za razliku od mnogih koji, uzdignutog nosa, prođu pored njega kao pored hrpe smeća. A novčanik im je pun.
Ponosnije, bolje i ljepše je “živjeti” u maloj, dračem prekrivenoj sobi, nego koračati svijetom prezren i od mnogih zaboravljen.
Hvala na izvrsnim stihovima!