…Ti, trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen i kapi znoja samoću moju. O, Bože, zar si pozvao mene, tvoje usne moje rekoše ime …
piše: Stjepan Poljaković
Vašem Periskopu je do ušiju doprla informacija da se u nedjelju, 8. 11. 2015., u Podvinju održava jedna posebna misa.
Patera Alberta Thielemeiera upoznao sam, sada već davne 1986. godine. Tadašnji župnik Josip Babić me na jednoj ispovijedi pitao hoću li biti ministrant. Na moje iznenađenje, saznao sam da mu je kapelan – Nijemac.
Tada, u to vrijeme, nije bio običaj da u interdijacezanskim župama kapelani budu redovnici. Malo tko, osim župnika samog, je znao o kakvom je čovjeku riječ. A mi smo sa zanimanjem pratili paterovo služenje mise i propovijedi.
Ja ću ga pamtiti po vizionarstvu i upornosti. Kao redovnik i misionar Družbe Duha Svetoga došao je u ove naše krajeve sa željom da pomogne u propovijedanju Evanđelja i da, ako bude prilike, pronađe kandidate za svoju družbu.
Sjećam se njegovih pisaćih mašina i fotokopirnih strojeva na kojima je pisao i kopirao male letke za ministrante i mlade.
Neustrašivo je preskakao sve barijere i borio se s jezikom, gramatikom i protiv predrasuda. Njegov „Noće naš“ odzvanjao nam je u ušima još dugo poslije misa. Mnogima je to, u to vrijeme, bilo smiješno, no Zaharija prorok za podrugljivce u svojoj knjizi ima jedan lijepi stih: „Jer, tko je prezreo dan skromnih početaka? Radovat će se kad vide olovni visak u ruci Zerubabelovoj.“
Bili su to stvarno skromni početci, stari, pomalo zapušteni župni dvor, mala sobica i jedna vizija. Siguran sam da se pater radovao kada su se zaredili njegovi puleni, Ante i Tomislav. Siguran sam da se radovao kod svakog susreta sa svojim ministrantima i kada je te iste ministrante vjenčavao i krštavao njihovu djecu.
On i pater Mišel su tijekom godina postali zaštitni znak naše župe. Eto, jedan Nijemac i Francuz osvojili su srca Podvinjaca dokazujući da ljubav i Evanđelje nemaju granica.
S vremenom je Biskupija prepustila župu Podvinje na upravljanje Družbi Duha Svetoga. Naš pater je postao župnik i to sve do odlaska u mirovinu. Godinama je bio bolnički kapelan, dušebrižnik bolesnih i umirućih.
Krasila ga je germanska čvrstoća i ozbiljnost, staloženost i predanost misiji. Onda kada bi nama Balkancima živci popuštali on je ostajao pribran, fokusiran i vjeran viziji i misiji.
Ostao je s nama i u vrijeme rata. Imao je izbor, mogao je otići kud god ali zavolio je Podvinje i s nama i onima koji su nam došli kao izbjeglice, dijelio je dobro i zlo. Stara vjeronaučna dvoranica kraj župnog stana bila u to vrijeme skladište humanitarne pomoći iz kojeg su se mnogi pomogli.
Od doživljaja s paterom Albertom pamtim jedan njegov razgovor s majkom koja je došla moliti da joj vjenča sina iako mu fale neki sakramenti. Ljetno doba a on sa svojom maramicom svezanom na čvoriće na glavi, obrezuje raslinje uz stazu. Slušao je što ga gospođa moli a odgovora se sjetim kada god budem na crkvenom vjenčanju:“Draga gospođo, nije vam crkva folklorno društvo…“
Za njega je vjera i služenje Bogu bila daleko više od zanimanja, poziv pun predanja i požrtvovnosti.
U svemu što danas u podvinjskoj župi imamo, utisnut je veliki pečat skromnog i tihog redovnika. Prorok Zaharija to opisuje ovako:
“Što si ti, goro velika? Pred Zerubabelom postaješ ravnica!”
Stari župni dvor je obnovljen i restauriran, iznad njega je niknuo Pastoralni centar, crkva je obnovljena. Župa je postala baza za misionare njegove družbe.
Tko bi davne 1986. i pomislio da će župnik župe u Podvinju jednoga dana biti redovnik-misionar iz Tanzanije?
U nedjelju se opraštamo od našeg patera Alberta. Iz Podvinja za Njemačku odlazi s titulom počasnog građanina grada Broda.
Dragog patera na odlasku pozdravljam riječima kojima je on pozdravljao ljude poslije blagoslova kuća: “Bog vam plati po sto puta!“