Nela Stipančić Radonić
bude me jutra ranjena tugom
zibaju dani skvrčenim prstima
i škrtim dodirima
koliko upitnih pogleda ispuštaju oči
prema visinama
dok traže mjesto snivanja
pa se vraćaju uvijek s istim odgovorom
ono sam što jesam
i ne mogu biti ništa drugo
pomislim
pa promatram ptice u letu
kako se natječu s oblacima
i snivaju u krošnjama s osmjehom
koliko snova treba čovjeku
da se otisne u visine
koliko rukama mora zamahivati
prije no što počne nestajati
među kućama i ulicama prepunih izgubljenih lica
i očiju bez sjaja
koje me plaše izgubljenim pogledima
ono sam što jesam
i ne mogu biti ništa drugo
šapnem sebi svako jutro
iznova
prije buđenja
pa osluškujem snove
dok se guraju pred mojim vratima