piše: Stjepan Poljaković
Zvonko Bogdan bi rekao: „I poslije svega ostat će pisma.“ Nama danas i nije do pisme. Ako je, onda je to do onih, ne veselih već više utješnih.
Dakle, ispali smo. Meni je sve bilo sumnjivo kada je Island u 95. minuti zabio za pobjedu protiv… zaboravih koga, ali to nam je donijelo Portugal za protivnika.
Sjena balkanskog baksuzluka nadvila se nad horizont. Onda stižu podatci i statistika o njihovim dostignućima.
Kažu da statistika može prevariti, ali mudre i – upozoriti.
Iz glave mi ne izlazi taj njihov napad za gol. Iz kolikoga bazena njihova reprezentacija crpi igrače? Kolika i kakva je selekcija da bi stigao među dvadeset najboljih? Svi Brazilci koji ne mogu proći u svoju, imaju prolaz u portugalsku reprezentaciju. Taj Quaresma se naigrao utakmica poput ove subotnje. Ihahaj!!! Igra im nije bila nešto, ali sposobnost da iskoriste i najmanju priliku danas je krucijalna u nogometu.
No, idemo se malo šaliti! Kada god sam u depresiji, tražim onu vedriju stranu storije. Sve o repki možete čitati od drugih. Ja ću o svemu na svoj način.
Imam svoju tezu o tome zašto našim dečkima teže uspijeva proboj na zapadne travnjake.
Prvo, ravan je teren. Kada poslije ovih naših livada dođeš na, poput stakla ravan teren koji se zimi i grije, treba ti vremena da se prestaneš čuditi što lopta može ići ravno. Valja ispraviti ciljnik i naviknuti se.
Drugo, nogomet na zapadu podrazumijeva trčanje s i bez lopte. Kod nas poslije svatova ili terevenke u narodnjačkom klubu trener pred utakmicu otrežnjava ekipu i moli Boga da skupi prvu jedanaestoricu. Takve na trku može inspirirati greška sudca pa da ga jure, ili ako zabiju greškom gol na gostujućem terenu pa njih domaćini pojure.
Plaća stiže redovno. E, to je nešto čemu se naši čude! Brat bratu, pola godine. Kada vide da im je toga i toga dana cifra na kontu, pitaju se što li gazda ima na umu. S kakvim će prohtjevima doći u svlačionicu? Utješno djeluje spoznaja da ne trebaš karnister goriva i upaljač da bi dobio plaću.
Nogomet se na zapadu igra zbog publike. Na našim travnjacima zgodno je, što recimo, možeš zamoliti gazdu obližnje birtije da odvrne pjesmu milu vašem srcu ili igraču na terenu. Pa kad čuje onu: „Ja još uvijek kao momak živim“, jurne kao bik prema golu. Za ponadati se je da zna koji je gol njegov, a koji protivnički. Nezgodno je što se čuje savjet protivničkog trenera: „Oštrije, očisti to… ne daj mu da prođe!“ a vama se baš prolazi.
Kada naši dođu van i vide da se na stadion skupilo petnaest, trideset… tisuća ljudi, dožive šok.
Pomisao da većina njih možda navija za protivnika, a neće vam ništa ako pobijedite, našim traumatiziranim junacima djeluje nestvarno. Kažu da su naši neprecizni. Pa, bratac moj, ‘ajde se ti navikni na to da u šansi za gol čuješ samo uzdah trideset tisuća ljudi! Strah od možebitnog urlika oduševljenja izbija mirnoću u odlučujućem trenutku.
Sjetite se naših momaka za vrijeme prekida protiv Češke! Koliko hrabrosti treba za molbu huliganima da ne prave cirkus?
Ako ti ne ide, sudac nije kriv. E, i to nije pošteno! Di su ona lipa vremena kada ti nije išlo, pa pošalješ sudca u rodni kraj, a on ti dade crveni i ti idući vikend ne igraš? A baš se tada ženi… Ako ti se to otme tamo vani, klupski ti pravnik pokaže ona sitnija slova u ugovoru, gdje piše koliko ti se oduzima od plaće ako dobiješ crveni. Želja za spominjanjem roditeljice sudčeve prolazi te garant.
Spoznaja da je sve uređeno i podređeno striktnim pravilima umiruje, ali ponekada i ubija radost življenja. Zapadneš u melankoliju i čudiš se što s posebnom toplinom pamtiš dolazak na trening u maminoj peglici, iako te vani čeka audi Q7.
Našim dečkima odgovorno kažem: „Svaka čast!
Činjenica je da smo jako mali i da nas malo ima. Svaki dragulj vrijedan je pažnje, a ne pljuvanja. Da bi nešto uspijevalo, treba to njegovati, a ne uklizavati u gležanj po narudžbi gazde ili iz pakosti jer si bolji.
Naš put na Euru, put je naše zemlje u malom.
Od dominacije, neiskorištenih šansi, remija nakon 2:0, bakljade huligana, pobijediš kada u tebe najviše sumnjaju, a izgubiš u izjednačenoj utakmici sa strpljivim i iskusnijim protivnikom.
Malima se puno teže probiti kraj velikih i umjesto da plačemo nad sudbinom, zapjevajmo onu: „Pamtim samo sretne dane.“