piše: Slavica Jurčić
Julija u ranim četrdesetim na prvi pogled izgleda prekrasno. Njena figura je kao isklesana i na njenom licu ima samo par borica.
Ta krasna žena koju mnogi poznanici cijene i vole, krije nešto. Većinom se njen dan vrti oko njene obitelji i svakodnevnih obaveza.
Svaki dan ujutro sprema djecu u školu, a suprugu nakon kave daje sendvič i pozdravlja ga na vratima stana.
Škica na balkonu i prati kada on odlazi do auta ,i tada se i ona lagano sprema na odlazak.
Julija ne radi već duže vrijeme i nema nikakvih obaveza između 8 i 14 sati .
Probala je ići na fitnes i čitati knjige ali sve je to isprazno i za nju je to bez veze .
Gleda na sat i izlazi iz stana osvrće se na ulici i pazi da ju netko ne prati ,kao da se boji da će ju netko uhvatiti u njenom činu .
Ulazi u zgradu i otključava vrata stana na četvrtom katu
-Dobar dan Marijane, kako si mi danas – pita muškarca na krevetu i ogleda se po stanu .
-Kakav je ovo nered -pita ga strogo .
-A, znaš meine, ulijenio sam se. Fali mi ljubavi pa nemam elana -reče Marijan i uze cigaru.
Julija stavi džezvicu za kavu i izvadi meso iz frižidera.
-Danas kuham juhicu –vikne ona a Marijan frkne na to:
– Nisam beba!
Nakon što je pristavila ručak, Julija ode kod Marijana i pogleda oko kreveta .
-Što se to događa ovdj,e kao ratno polje -pita ga kroz smijeh, uhvati ga za obje ruke i lagano ga povuče prema sebi .
Marijan se nasmije, zagrli Juliju i polako s kreveta siđe u svoja kolica.
Julija Marijana pozna još iz osnovne škole, on joj je bio prva ljubav a sada je njen najbolji prijatelj.
Za vrijeme rata Marijan je teško ranjen i o njemu se brine majka koja i radi, pa im Julija uskače u pomoć.
Julija to radi dobrovoljno i ne traži novce a i Marijana voli kao brata pa joj nije teško.
Marijan za Juliju osjeća nešto više, on nju voli kao da je božica iako ga zna grditi što puši ili što ne voli juhu koju ona skuha.
–Danas mi dolazi prijatelj iz Zagreba, iz Udruge branitelja -kaže Marijan i zna da će Julija naći izgovor da izbjegne susret s njegovim prijateljem.
Julija vješto krije od svoje obitelji i prijatelja da pomaže Marijanu, ne želi da ju netko hvali i misli da je njoj to potrebno.
Ali u zadnje vrijeme sve se urotilo protiv nje i ona sve teže uspijeva sakriti kuda odlazi svaki dan .
Jednog dana ona odluči suprugu i djeci reći što radi svaki dan. Zna da će možda pasti u njihovim očima ali skupila je hrabrost i napokon reče:
-Ja vama moram reći da svaki dan idem kod Marijana i pomažem njemu i njegovoj mami.
-Znam ja to -reče njen suprug i uze je za ruku.
Nedavno je njegova mama posumnjala i pratila ju. Kada je sve saznala ispričala mu je.
Juliju je bilo stid ali Zvonko se samo nasmijao i rekao da za dobra djela uvijek treba biti spreman .
Djeca su je ispitivala o Marijanu i ona je ispričala sve. I kako mu je u školi razbila nos i kako joj je on pisao lektire a ona njemu crtala slike za likovni.
U nedjelju popodne Julija i njena obitelj su prvi puta zajedno otišli kod Marijana u posjet i djeca su nakon povratka kući rekli Zvonku da je njihova mama plemenita i dobra i da će i oni kada odrastu drugima pomagati.
Julija je samo primjer kako se pomaže drugima. Njena gesta je plemenita i daje drugima primjer da slobodno vrijeme treba trošiti na druge.
.