MOST NA RIJECI WHY

piše: Sandra Marelja Muić
Eto nas, ostavili smo i izbore iza leđa. Nekako se činilo da smo svi gledali  samo kako će to sve više proći. S

vaka vrsta entuzijazma kod naroda se tijekom godina poprilično rasplinula. A  i nisu ni oni svi imali više šta za lagati, pa se nekako to sve provuklo ovih petnaest dana.

Radna mjesta, rast, razvoj. Seminarski rad u drugom srednje. Dodijali brate, jedni i drugi. Nedostajalo niskih udaraca, plagiranih diploma, sumnjivih kupoprodaja i ljubavnica iz sokaka. Nšta od toga nije korišteno kao sitno streljivo u kampanji. Prilično suzdržano sve skupa.  Čak su se vrlo malo koristili i branitelji u predizbornom diskursu, izlizali su ih dvadeset godina, prebacili su težište na gospodarstvo sada – ipak smo bez love, pusti branitelje, njih ćemo drugi put opet izvući iz ladice kad zatreba.

Predviđani neizvjestan ishod, potvrdio se do kraja, te i samu pobjedu stavio na led jer će, u konačnici ovisiti o sporazumu s listom neovisnih stranaka – MOST.

Kakva mlaka kampanja, dakle, takav i rezultat bez nadmoćne većine, samo zahvaljujući glasovima iz dijaspore koji su priskrbili tri mandata HDZ-u i doveli ga u vodstvo 59:56 naspram SDP-a.

Rat je uvijek dobivala taktika, ali ne bez pješadije te je dobar vojnik Švajku u svrhu pobjede kakve takve iskopao i posljednju živuću hrvatsku babu u Tasmaniji da se dogega do glasačke kutije i da svoj glas za Domoljubnu koaliciju. Pobjeda upornosti može se reći, jer i brojke govore da su dvije najveće stranke u jednakom omjeru.

Ključ od vrata raja je ipak još u ruci mostovaca, te vlada može biti i jedna i druga, zavisi kako se uspiju snaći s dušebrižničkom retorikom predsjednika ovih nezavisnih lista ako se one ne porječkaju međusobno u međuvremenu. S obzirom da oni inzistiraju jedino na svojim navedenim reformama, a ne na funkcijama i pozicijama, upitno je kako su im ijedna od ove dvije stranke dobar koalicijski partner dok ne reformiraju vlastite redove.

Brže bolje su se u govorima nakon izbora svi uhvatili navedene teme reforma, za koji pojam godinama nismo čuli na ovim prostorima.

Predsjednik pobjedničke stranke je čak izjavio da će se u svom mandatu boriti za svako neobrađeno polje . Bez to malo patetike ipak nismo mogli, iako je govor bio izvrsno uvježban i uravnotežen , potpuno usmjeren na domovinu Hrvatsku i finiširan pokojnim osnivačem stranke i djecom – ne može bolje, tko god ga je podučavao. Mali zajeb na kraju što su mu trebali suflirati da čestita mostovcima dok je juha još topla, da ne bi poslije samo prevrtali žlicom po njoj.

Njegov kontrahent je svoje rekao vrlo ekspeditivno i sažeto, popeo se bez fanfara na pozornicu i rekao svoje, svjestan težine situacije u kojoj se njegova ekipa našla.

Na kraju je i predsjednica na Pantovčaku održala malu pressicu, javivši se za glas nakon šutnje u predizbornom vremenu, što je i bilo sasvim primjereno s obzirom na situaciju.

Bez obzira na izlaznost kojom su birači počastili ili nisu birališta, fascinira opčinjenost naše male nacije  političkim pobjednicima, gubitnicima, vođama.

Netko nam uvijek treba, netko nam je uvijek kriv za ovo ili ono. Nije dobro jer su lijevi tu, nije dobro jer su desni tu. Ovaj je crven, ovaj je plav. Nema posla, nije sezona dobra, poskupio kruh, sve krivi ovi ili oni.

Nevjerovatna implementiranost politike u svakodnevnom životu. Negdje smo još između prvog i drugog svjetskog rata čini mi se, kao da nas je evolucija građanske i političke zrelosti zaobišla. Stalno prevrtanje po jednima ili drugima, uzdizanje malomišćanskih figura moći, generaliziranje po stranačkoj pripadnosti.

Kao da smo mi radi političara tu, a ne oni radi nas, koji smo ih birali.