piše: Sandra Marelja Muić
Nemilo nas je trgnulo neki dan iz sna ljetne turističke noći kada je uhvatilo sve živo gorjeti oko Splita, krenuvši naveliko i prema gradskim kvartovima.
Zaneseni šuškanjem euro novčanica za koje se grebemo na svakom uglu kada živa pređe 25 stupnjeva i plastičnim ljetnim naslikavanjem na onim nesretnim labudovima i plamencima na napuhavanje, u potpunom šoku smo dočekali susret s pravom, stvarnom elementarnom nepogodom i ljudskom nevoljom, pa makar samo svjedočili tome putem medija.
Stvarni život je zbilja nešto drugo od medijski izmanipulirane svakodnevnice, a najbolje su to osjetili svi oni koji su se jednostavno sami uhvatili borbe s vatrom i oni koji su im kao laici priskočili, da ne dođe do potpune katastrofe i nedajbože tragedije.
Ogoljena poput silnih karboniziranih stabala i kuća koje je vatra ostavila iza sebe je ostala i spoznaja da nema nečeg iznad, neke konstrukcije, sustava u kojem smo sigurni i zaštićeni, da su ljudi jednostavno upućeni jedni na druge. Sve ostalo su samo zračni baloni u javnim nastupima onih koji bi nam to trebali osigurati.
Mediji su ovom prilikom zbilja došli na svoje, slika je bezbroj, vrte se prilozi na istu temu u nedogled, ljudskih sudbina kao na pladnju.
A dodatna delicija koja se krčkala ispod peke prokuhala u pravo, krivo vrijeme: neskladi i neodnosi u državnom vrhu preplavili eter, sve zajedno stihijski preplavilo društvene mreže i iznjedrilo more stručnjaka, pravosudnika, društvenih komentatora te naglih štovatelja vatrogasaca i ostalog radnog naroda koji nam izvlače guzice iz ovakvih gadnih situacija dok mi lajkamo, sheramo i postiramo po facebooku i mućkamo svoj nescafe frappe.
I opet, to sve je odvuklo pažnju od srži situacije tih pogođenih ljudi: zašto je i kako moglo doći do svega toga, unatoč svojevolji prirodne nepogode, zašto omiljena, opjevana, najljepša krava muzara…
Dalmacija koja je inače kao i svi ostali dijelovi potpuno decentralizirana i deplasirana, nema sustav koji funkcionira u toj najvećoj opasnosti i za cijelu državu, najvažnijem dijelu godine jer, u ostalom, nećemo privrijediti ništa jer nemamo od čega.
Zar je moguće da pričamo o nedostatnoj opremi, sredstvima, vozilima i ne znam čemu, da ne govorim o nekoj nekoodiniranosti komunikacijskoj u 21. stoljeću i slično.
Pored toliko tisuća zaposlenih u odgovornim službama, dakle ne za blagajnama u lihvarskim supermarketima, nego u službama gdje se dobiva terenski dodatak, regres, godišnji odmor i sve druge stvari, mi nemamo sustav u ničemu, pa makar teoretski nego samo svoje dvije ruke i onu od susjeda ako nam priskoči u pomoć, a hvala bogu, ljudi su ostali dovoljno ljudi još da to i naprave.
Požar je ogolio puno više nego nam je trebalo, predsjednicu koju je uhvatila panika, premijera koji je odsutan od stvarnosti i ministra generala kojemu je puna kapa budalaština, pa instantno stavi mandat u prazan prostor jer je časno i ispravno reagirao dok je gorilo tlo pod nogama, a drugi se nisu dali izvući ispod klimatizacijskog uređaja nego tek dvadeset sati poslije.
Čitam da je jedan nesretni čovjek dobio srčani udar kada je vidio da vatra guta njegov maslinik i jadni vatrogasci ga nisu mogli usred tog svega ni reanimirati ni spasiti. U drugom članku čovjek kaže koliko mu je supruga obožavala -vrtal – u kojem je bilo svega i svačega, kako je neutješna jer je vatra odnijela sav trud.
I onda premijer poklopi sve to s još jednom antologijskom izjavom da je požar interesantan jer se odvija nadomak Splita, ne bi da je on osobno čekao da se plamen spusti u Marmontovu ulicu i proguta šetače pa da onda bude – ful interesantan- .
Što je s ovim ljudima i mjestima koje inače nikad ne spomenete i mahom vašim marljivim biračima, ako ćemo točnije.
Javnost se, naravno, u svom gnjevu i muci s kojom se bori kroz godinu, obrusila naravno odmah na bešćutnost i nedostatak suosjećanja, Ćak je i predsjednica jadna sutradan dobila skresano u lice kako je nije sram doći, dok se hiperbriselizirani premijer uspio zakopati ovom prilikom skroz, nije uspio pokazati dodirnih točaka s narodom.
A prilika je bila – sjajna- , čak i interesantna da se prikaže kao jedan od nas, dečko od naroda i i jedan od dečkiju , ne samo anemičan i ne samo karijerist. Medjutim , uspjelo mu je samo mahati s druge strane ulice, dok je narod na ovoj strani gdje pada kiša, tj. gori vatra .
Da je barem uspio zamagliti naočale malo, progoriti cipelu dok miče neku izgorjelu gredu, uslikati se kako dodaje vatrogascima bocu vode ili nešto, bilo šta, nego ništa , potpuna paraliza od stvarnosti.