piše: Sandra Marelja Muić
Čudna jesenska večer, duboki mrak već iza sedam sati, kao da smo u Murdoru.
Lipi moj grad u zagrljaju maglice zadnjih dana, vlaga se zrcali po kolniku zajedno sa slijepljenim lisćem.
Postizborno raspoloženje se već posložilo u neke stare ladice, vraćamo se svakodnevnici.
Radujem se druženju i večeri u kazalištu, prijateljica me iznenadila kartama za –Stilske vježbe-.
Nisam imala priliku gledati tu legendarnu predstavu nikada i svakako mi je čast doživjeti Lelu Margitić i Peru Kvrgića na pozornici kod nas u gostima.
Mnoštvo ljudi na ulazu, stižemo još na vrijeme. Naše kazalište nije puno baršuna i opulentnog blještavila, ono je ugodno i jednostavno i baš takva je i kulturna publika grada. Nema večernjih toaleta i foliranja, ideš nešto gledati i slušati jer ti se to sviđa, kulturni život nije ovdje rezerviran za određeni sloj i kultura je sastavni dio života u bilo kojem obliku. To i ne čudi s obzirom da je cijeli zadarski poluotok jedan spomenik kulture, od antičkog foruma do umjetničkih instalacija iz ovog milenija.
Umirovljenici, srednjoškolci, parovi srednjih godina, mladi – svi su tu, bez povišenih tonova ili naguravanja …puno kazalište.
Čekamo na popularni glumački par koji po tko zna koji puta već nastupa sa ovom predstavom prema komadu Reynouda Quenoa. Tiho i nenametljivo izlaze na pozornicu i zauzimaju mjesta na dvjema stolicama koje, uz stol i školsku ploču te staromodni radio, čine cijelu scenografiju predstave.
Sat vremena prolijeće u trenu sa ovo dvoje glumačkih ikona. Drže vam pažnju samo sa svojom dikcijom, kakve glumačke velične!
Gdje ste sad botox celebrityji? Gospodin od 88 godina kojeg izdaje glas pri kraju rečenice i žena od 74 godine svojom energijom glumačkih ličnosti dovode publiku do salvi smijeha i daju im materijala za dušu kojeg će i kući ponijeti, a neće nestati kad kliknemo na daljinski. Gotovo da se osjećamo kao dio povijesti gledajući ih, ako imamo na umu da se ovaj komad izvodi od 1968.
I da je glumački dvojac dobio i Guinnessovu plaketu za najdugovječniju predstavu sa istom postavom.
Publika ih vraća više puta na scenu da ih nagradi još pokojim pljeskom. Zadovoljno izlazimo u noć, u obližnju slastičarnu da obradimo dojmove uz koju deliciju. Kroz staklena vrata gledam posjetitelje kako idu svojim domovima. Utorak je, mjesec studeni i šušur brzo nestade u šapatu noci, grad se već sprema na počinak.
Pero Kvrgić je jednom rekao da je htio biti liječnik po profesiji ali je eto, postao liječnik za dušu –na našu radost.
Poživjeli nam oboje još dugo i dijelili lekcije iz stila.