piše: Slavica Jurčić
U mojim uspomenama na pokojnu baku najbolje se sjećam njenih priča.
Pričala nama je o teškim vremenima za vrijeme drugog svjetskog rata.
Jedna mi se priča jako urezala u pamćenje.
Njen mlađi brat je za vrijeme rata poginuo kao partizan. I ona je žarko željela pronaći ga.
Išla je od kuće do kuće i pitala za njega. Mlad je bio, neka mu se zna za grob.
Njih je bilo četrnaestero djece. Njena starija braća su već imala svoju odraslu djecu. Neki od njih su nestali na Blajburgu.
Brat je brat i sestra je sestra. A ljubav ne zna za politiku.
Spremila se ona i krenula partizanskim grobljima.
Stigla je pješice u jedno mjesto koje su joj rekli da bi mogla naći grob svoga brata.
Ona je onda imala oko 30 godina. Bila je iscrpljena ali uporna.
Nakon par peripetija oko dokumenata. pokažu joj grob koji je označen samo s brojem.
Pričala mi je da je gorko zaplakala i klekla kraj njega. Sjetila se kako se s bratom igrala. Sjetila se i lijepog i ružnoga.
–Ajde brate idemo kući -rekla je ona njemu.
Na čuđenje prisutnog partizana koji je gledao, ona je polako počela golim rukama otkopavala grob.
Kada je vidio da je ljubav sestre jača donio je lopatu i pomogao joj iskopati kosti njenog mladog brata.
Složila je kosti na veliku maramu koju je ponijela od kuće. Pažljivo je to radila kao da se boji da ga ne povrijedi .
Hrabra mlada žena i njen brat ponovo su bili skupa, vraćali su se svome domu i starim roditeljima.
Nekada je teško shvatiti ona prošla vremena.
Pitali smo mi nju kako to da su se braća borila jedan protiv drugoga?
–E, djeco moja, politika je to. Kurva jedna, zavadi i braću.
Plakala je ona za njima i nas savjetovala da se ne bavimo politikom.
Ona stara poslovica kaže da se braću i sestre ne bira.
Oni su nam dar od Boga koji se bore za nas.