piše: Branislav Mikulic
“Hajde, zovi oca na kafu”, reče mati skidajući džezvu sa šporeta.
Poslušah je. Ustadoh od kuhinjskog stola i pođoh prema sobnim vratima. Lagano pritisnuh šteku, da ne bih prenuo oca iz sna ukoliko je čitajući novine zaspao.
To se dešavalo skoro pa redovno. Bio je to njegov ritual – nakon ručka bi se s novinama povukao u sobu, legao na kauč i čitao dok ne bi u san utonuo. A tren prije negoli bi se to desilo, spustio bi rastvorene novine na lice, valjda da mu svjetlo ne smeta. I tako skriven iza njih, odspavao bi nekih pola sata, sat najviše. Ako bi ga neko u tome prekinuo, znao je zagalamiti, ali samo nakratko i bezopasno.
Zakoračih u sobu i vidjeh da ne spava nego da čita, ali ne novine nego neku podebelu knjigu.
“Stari, mati zove na kafu, nasula je i tebi.”
“Slobodno vi počnite, doći ću ja, samo da završim ove tri stranice.”
Vratih se u kuhinju i prenesoh majci da nas dvoje možemo početi s kafom, da će otac još nakratko biti zauzet čitanjem, pa će nam se pridružiti.
“Nije ovo prvi put da pusti da mu se kafa ohladi. Pitam se samo šta je to tako zanimljivo u novinama. Ta, sve je već jutros čuo na radiju.”
“Ne čita novine, nego neku debelu knjigu”, prekidoh je pojašnjavajući.
“Aaah… on i njegov Marks!” – podiže mati glas i zakoluta očima, kazujući mi da joj je dosta tog očevog izgovora.
“Ne razumijem kako mu se da čitati Kapital, tu knjižurinu od skoro hiljadu stranica. Dobro, nakon rata je to radio po diktatu Partije, ali sada… Ne mogu da vjerujem da to čini onako, od sebe”, reče prinoseći fildžan ustima.
“Ali mama, knjiga koja se čita po diktatu crkve, još je deblja!!!?”
“Brano, ja Bibliju ne čitam. Za to vremena ne nalazim. A i da ga imam, ne bih ga na kilometarske pridike trošila. Iskreno, mislim de se svaka istina, čak i ona najveća, može kratko saopštiti, nema potrebe čitave tomove zbog tog pisati. Konačno, onaj ko želi da ga ljudi razumiju i slijede, taj treba svoju poruku jezgrovito reći, dakako, po njoj i sam živjeti.” Tu zastade, uze cigaretu iz kutije, prinese je ustima i pripali. Onda povuče dim, strasno, punim plućima. Nakon par sekundi, ispuštajući dim, nastavi.
“Mene ne privlače besplodne filozofske rasprave, a ni beskonačne teološke pridike o nama ljudima, o tome kakvi smo, i kakvi bismo trebali biti. Ja sam pouku za život dobila kroz jednu dojmljivu pričicu, meni razumljivim jezikom kazanu. Čula sam je od svog oca. Kratka je, a moćna. Njoj se stalno vraćam, u njoj inspiraciju za život tražim i nalazim. I to je to.”
“O čemu ona govori, ispričaj mi je.”
“Hoću, rado ću je podijeliti s tobom.” Uze fildžan, primaknu ga ustima i ponovo srknu gutljaj, a onda otpoče:
Drevna je to priča, dvije hiljade godina stara. Govori o ljudima iz dva plemena koji su živjeli u istoj zemlji, na istoj obali rijeke, ali jedni pored drugih, odvojeno, nikako zajedno. Među njima je prvo zavladala netrpeljivost, kasnije odbojnost i mržnja. Razgovarali međusobno nisu, nisu se čak ni pozdravljali, nego su u prolazu okretali glavu jedni od drugih. Tako su činili odrasli, tako su i svoju djecu odgajali da čine.
Jedni su vladare, upravitelje i poreznike davali, Jevreji su ti bili, i s visine su na ove druge gledali. Prezirali su ih, smatrali su ih otpadnicima svog naroda, i ostavljali im manje vrijedne poslove. A i ovi drugi, Samarjani, istim su prezirom odgovarali. Okrivljivali su Jevreje da su izopačili izvornu abrahamsku religiju, religiju zajedničkih im predaka. Međusobni prezir i mržnja živjeli su godinama, rasli i širili se, svi su tim zlom bili zaraženi, svi u njemu ogrezli.
I onda se desi nešto dotad nezamislivo, tako mi ta priča kazuje – naglasi mati.
Započinje s tim kako je jedan Jevrejin jahao iz Jerusalima u Jerihon. Putem ga napadoše hajduci. Svukoše ga s konja, opljačkaše i pritom teško raniše. Odoše, ostavivši ga uz cestu napola mrtva.
Putem uskoro naiđe rabin, jevrejski sveštenik, koji vidjevši sunarodnjaka u krvi, pređe na drugu stranu i ne obazirući se na ranjenika, nastavi svojim putem. Pomisli pritom – mrtav je, a ako nije onda će uskoro biti.
Ubrzo tuda prođe i službenik u Velikom hramu, tom najvećem svetilištu Jevreja, pogleda teško ozlijeđenog suplemenika, zaključi da mu nema pomoći, okrenu glavu od njega i odjaha dalje.
Potom neki Samarjanin prolazeći istim putem dođe do ranjenog Jevrejina, i vidjevši ga u krvi, sažali se. Sjaha, kleknu kraj njega, zavi mu rane i zali ih uljem i vinom. Onda ga posadi na svoje magare i dovede u gostionu gdje ga je cijelu noć njegovao, baš kao brata rođenog. Sutradan polazeći na put izvadi dva srebrenjaka, dade ih krčmaru, i reče mu: ‘Pazi ga, i ako šta više potrošiš na ovog ranjenika, ja ću ti namiriti kad se vratim.’
“Eto Brano, ova priča mi naumpadne svako jutro. Zašto, upitat ćeš se. Smatram da je u njoj saopštena najvažnija poruka ljudima, meni sigurno. Kaže mi kakva da budem, kako da živim. Ona me nadahnjuje, stalno i iznova svaki dan.
“Tako je snažna i poučna. Uz to je kratka, a jednostavnim riječima kazana. Svako je može razumjeti. Uvjerena sam da takva može biti dobar sažetak debelim filozofskim i religijskim knjigama, a možda i zamjena za njih.”
“Deda Stipo ti ju je ispričao, ali me zanima ko joj je autor?”
“Isus Nazarećanin, on ju je kazao svojim učenicima, poručujući im da dobrotom treba darivati svakog i sve, pa i one koji nas mrze, zlo nam smišljaju i čine.” Tu zastade, zapazila je da je blijedo gledam, da s nevjericom primam to što mi o Isusu reče.
“Zapisali su je sljedbenici njegovi. I u tim spisima, evanđelja se zovu, kazivali su o dobročinstvu i milosrđu koje je taj samouki, a mudri učitelj zagovarao. Tu bilježe na desetine zgoda koje potvrđuju da je bio dosljedan svom učenju i da mu je do kraja ostao vjeran. Dobrotu je pokazivao svima, pa i neprijateljima svojim, čak i ubicama vlastitim. Kad su ga živog na križ raspinjali, oprostio im je. I još se svom bogu molio da im i on sve oprosti.” Tu mati nakratko zaćuta, učini mi se da je odlutala mislima. Ali se brzo vrati na temu.
“Nađi te knjige, četiri ih ima, nisu goleme. Uzmi i pročitaj ih.”
“Mama, zasad me takve knjige ne privlače.” Čim to rekoh, osjetih da joj moj odgovor ne bi po volji. Zato ga pokušah omekšati.
“Ali budi sigurna, doći će i one na red.”
Nakon ovih mojih riječi mati živnu, usne joj se razvukoše u osmijeh. Kad to primijetih, odlučih biti do kraja iskren te odagnati svaku pomisao da bi se to moglo uskoro dogoditi. Pa šaljivim tonom dodah:
“Ko zna, možda ih pročitam i prije nego mi brada posijedi.”
Na ovu upadicu mati samo odmahnu rukom, a onda se požali da joj se kafa ohladila.
“Hajde, zovi oca da dođe, ja ću pristaviti novu džezvu, za sviju” – reče ustajući od stola i pođe prema šporetu. Onda upali ringlu. I dok je na nju spuštala posudu s vodom, naglo se okrenu.
“Ali što ti ja ovo uopšte rekoh?! Isus i njegovo učenje su za tvog oca utopija, on odbacuje sve što s njim ima veze. I tebe tome uči, primijetila sam to kroz vaše ranije diskusije i prijepore.” Tu nakratko zastade.
“Ali neka, i treba da razgovarate o svemu. Od oca možeš dosta naučiti. Vjeruj mu, idi za njim, ali osvrni se pokada oko sebe, upitaj se kakva je to staza koju ti pokazuje. On te neće izdati, u to sam ubijeđena, on će za tebe i u vatru i u vodu. Ali te može povesti putem na kojem će se on sam izdanim i prevarenim osjetiti. Zato spoznaji i jedno i drugo, i treće najradije. Slijedi oca, poslušaj i mene, istražuj sam, ali stalno sumnjaj, pitaj se je li tako dobro, ima li šta bolje, traži najbolje, nešto najbolje za sebe.”
Uskoro voda u džezvi provri i poče kipiti po šporetu. Mati se usredsredi na to, na kafu koju je obećala napraviti. I napusti temu našeg razgovora dobacivši:
“A sad ga zovi na kafu.”
*) Priča je preuzeta iz autorovog romana TRINIDAD – neizbrisivi tragovi djetinjstva koji će uskoro biti distribuirana preko izdavačke kuće Dobra knjiga iz Sarajeva. Više informacija na email (branislavmik@gmail.com) .