Iz naše arhive/Objavljeno 18.11.2015.
Za svu djecu Vukovara
piše: Slavica Jurčić
Ta mala djevojčica u sebi je nosila veliku hrabrost. Svaki dan trčala je na suprotnu stranu ulice i iz rupa od granata skupljala vodu u kanister.
Voda je bila mutna, ali ipak su je pili, ona i njena mala braća.
Noć bi joj donosila mir i spokoj.
Tada je mala Marta mogla plakati jer su njena braća spavala.
Po noći bi nastalo primirje i ona je znala da tada mogu biti spokojni, spavati ili gledati zvijezde.
Njen lijepi grad na rijeci bio je srušen. Roditelje nije vidjela bar tri mjeseca.
Godine joj nisu dopuštale da zna tko je neprijatelj, a tko prijatelj. Strah je bio veliki.
Jedan hrabri vojnik svaka tri dana donosio bi joj kruh i konzerve. Ona je to pažljivo dijelila sa svojom braćom.
Jedne noći primijeti da jedna zvijezda svijetli više nego druge.
Pomisli:
– To je možda ta zvjezdica koja vodi u slobodu.
Idućeg jutra na njen grad palo je najviše granata i ona zaključi da moraju ići – i ona i braća.
-Noćas krećemo u slobodu, – reče ona njima.
-Marta, a tko će nas voditi? Mi smo mali! – pitao ju njen braco .
-Vidi onu zvjezdicu malu na nebu! Ona će nas voditi, – reče Marta hrabro.
Cijelu noć dječica su puzala i tražila izlaz iz porušenog grada. Na izlazu su ugledala ranjenu golubicu. Braco je sakrije u njedra da ju ugrije, a pred zoru se djeca nađu u kukuruzima.
Ujutro su se malo odmorili i krenuli kroz kukuruze. Nebo nad gradom se crnilo, topovi su tukli.
Mala dječica su plakala i puzala u slobodu. Te noći vidjeli su zvjezdicu i slaba svjetla nekoga grada.
-Još malo braćo moja, samo malo nam treba do slobode! – hrabrila je Marta svoju braću.
Bili su preumorni, gladni i prašnjavi.
-STOJ!- poviče netko.
Djeca su zanijemila i stala, a jako svjetlo ih je obasjalo.
Marta ugleda vojnike ispred sebe i prepozna lijepe crveno bijele kockice na ramenima.
-Naši su! – poviče ona braći i potrči prvom vojniku u naručje.
-Djeco draga! – kliknu vojnik. Nije se mogao načuditi kako su djeca prošla kroz minsko polje.
Iduću noć spavali su u toplom krevetu i sanjali roditelje. Mala golubica je imala povijeno krilo i sretno gugutala.
Djecu je čuvao dragi Bog i njihov anđeo čuvar, a mala zvjezdica svijetlila im put.
Za vrijeme rata sam upoznala mnogo žena i djece iz Bogdanovaca i Vukovara,jedan detalj koji rijetko spominjem,moja prija Kata i ja smo pričale i ona je probala moje nove lakirane sandale proizvedene u Borovu u kojem je ona zaradila mirovinu,rekla mi je da joj se jako sviđaju.Taj dan smo ju zadnji puta vidjeli,vratila se u Bogdanovce i tamo je ubijena skupa sa suprugom i sinom.Sjetim se nje i teško mi bude,žao mi je što nije imala priliku živjeti u miru,vidjeti svoje unuke.Zadnji puta sam u Vukovaru bila prije rata i nemam snage otiči vidjeti prekrasan grad Vukovar.U mojem srcu stoji… Read more »
Priča je prekrasna, napisana jednostavnim pripovjedačkim stilom a ipak toliko bajkovita i posebna da mi je izmamila emocije i suze u ovim posebnim danima u kojima odajemo počast nevinim žrtvama Vikovara. Posebno mi se sviđa jer ima sretan završetak. Hvala Slavice.