piše: Joso Špionjak
Što ostade od neobično toplog i dugog ljeta?
Gužve na putu već zaboravljene.
Slike arhivirane.
A problemi svakodnevnice odavno prijonili uz nas kao košulja uz tijelo.
Stigla je i zima
Dani kratki i hladni.
Nebo najčešće tmurno.
Božić i Nova godina na vidiku.
Lampice raznih boja krase prozore, vrtove i ulice.
Počela je trka za poklonima.
Može li se čovjek još nečemu obradovati ili je ta osobina svojstvena jedino djeci koja otvoreno pišu svoju listu želja.
Jasno, svi mi imamo svoje želje.
Ali ih najčešće ne izgovaramo.
Pogotovu ako se radi o narušenom zdravlju.
Onda se to nadanje nosi duboko u duši.
I vjerojatno bezbroj puta zavapimo: „Bože, samo da ozdravim!“
Prije otpuštanja iz klinike, doktorica je rekla ženi:
„Vaš problem je ozbiljan. Mogu vam jedino još preporučiti boravak na moru.
Klima i morska voda bi mogle povoljno utjecati na vašu bolest.“
I zadnja godina je bila teška i turbulentna. Predzadnja isto tako.
Sve je isprobano što se isprobati moglo.
Poboljšanja su uglavnom bila kratkoročna.
Po naravi stvari, svaki teret vremenom postaje teži.
Pogotovo ako se još i drugi problemi na njega nadovežu.
Treba zato imati veliku snagu.
Nažalost, postalo je staromodno reći da treba imati i veliku vjeru.
Bio je kraj kolovoza.
Naš odmor se također bližio kraju.
Dani provedeni na Makarskoj rivijeri su bili hvale vrijedni.
Ušao sam u more da napunim kanister morskom vodom.
Jedna gospođa me upitala:
“Zbog čega grabite vodu?“
„Za lijek“- odgovorio sam joj.
I tako smo stupili u razgovor.
Ispostavilo se da poznaje osobu koja pravi melem od ljekovitog bilja.
Obećala je poslati taj lijek na našu adresu.
Put nas je sve odveo nazad u Njemačku.
Život je ponovno poprimio ustaljeni tok.
Tako se približilo i predbožićno vrijeme.
Vrijeme došašća.
Neki dan je stigao paket od gospođe Mirjane.
U njemu se nalazio lijek po receptu od časne sestre Ljubice.
I moja Ljubica se obradovala.
Idemo s velikom nadom u susret božićnim i novogodišnjim blagdanima!
Krasno, svaka čast.