SVJEDOČANSTVO ĐURĐICE PANKAS
Rođena sam 6.4.1957 u Vukovaru.
Za vrijeme rata nalazila sam se u podrumu kod susjede. U podrumu su se nalazili vlasnici kuće, moj tata i njegova supruga, stric,strina, muž , ja i naša djeca od 12 i 11 godina.
U tom dijelu grada živjeli su uglavnom Srbi, pa se taj dio nije jako granatirao.
Kada se nije jako pucalo muž i ja odlazili smo do naše kuće i tamo nešto skuhali.
Svo meso smo iz zamrzivaca morali izvaditi, peči i zalijevati u mast da bi imali što jesti. Kruh smo pekli u peči na drva i to dok smo imali kvasca a kada ga je nestalo pekli smo bez njega.
Kada je moja ulica pala morala sam ići zavezati bijelu krpu na kapiju da se zna da su oni to zauzeli. Više nismo smjeli zaključavati vrata. Ja sam u našu kuću išla sama da mi muža ne vide, imao je padavicu i nije se prijavio u obranu Vukovara.
Negdje oko 14.09. pala je ulica u kojoj smo bili u podrumu, došli su četnici, paravojska,dobrovoljci i naši domaći i sve nas istjerali iz podruma i detaljno ga pretražili da slučajno nema oružja.Moja djeca su se tresla od straha a i mi svi ostali.I ta se kapija više nije smjela zaključavati. Od tada nastaje kaos,danonoćno maltretiranje da smo ustaše i da hoćemo sve poubijati,ali da više nije tako te da će ovo biti Srbija a s nama što bude. Dolazila su i dva vojnika redovne JNA iz Beograda i rekli nam da im je rečeno da crkveni miš nesmije izaći iz Vukovara.
Jednu veće upala su dvojica, jedan je bio susjed s kojim sam se igrala, a s kojim je moj muž išao u školu, a drugi je bio redovni vojnik i imao je šljem na kojem je pisalo Štuka. Tražili su susjeda vlasnika kuće da izađe iz podruma, odvelu su ga u kuću gdje su ga tukli, maltretirali,razbili su mu lice, nitko od nas nije se usudio izaći. Drugu veće su došli po drugog susjeda , odveli ga i njemu se gubi svaki trag, do danas nije nađen. Molila sam onu dvojicu vojnika JNA da mi pomognu da ne odvedu mog muža.
25.10 došla su trojica po moga muža, ja nisam bila tamo, otišla sam kod susjeda po kruh. Pitali su gdje sam ja a on im je odgovorio da sam sigurno u kući. Odveli su ga da im pokaže ali kako mene tamo nije bilo probili su vrata i ušli. Rekli su mu „ e da ti je žena sada tu silovali bi je i ubili obadvoje i nitko nebi ni znao. Tamo su ga držali sat i pol, maltretirali, prisiljavali da s njima pjeva njihove četničke pjesme.
Kada se vratio to mi je ispričao ali je rekao da mi ništa više ne smije reći jer će ubiti i mene i djecu. Samo mi je rekao da je među njima bio i taj Štuka i da mu je rekao kada su ga vodili našoj kući da su mu malo prije ubili tasta u stanu.
Otišli smo do moga tate i našli ga mrtvog na krevetu. Mozak je bio rasut po cijelom kauču a njemu su na čelu napisali U, a na licu 4C te po cijelom stanu ispisali 4C.
Iznad tate na zidu su napisali „ Srbin ti ubio tatu Srbija“.
To veće došla su ponovno trojica i odveli muža pod izlikom da su čuli da ima oružje.
Više ga nisu vratili. U jutro sam ga našla u našoj kući, ubijenog na kauču. Pucali su mu u usta. On je znao što ga čeka zato mi i nije ništa govorio.
Došli su domaći Srbi i naši Hrvati koje su tjerali da pokapaju mrtve i rade za njih. Sahranili su tatu u njegovom dvoristu a muža u našem.
Djeca i ja jako smo se bojali da smo mi sada na redu.
Pred pad cijelog Vukovara otišli smo kod strine u drugu ulicu u njen stan. Živjela je sa kćerkom. Njenog sina i mog brata su odveli i više ih nisu vratili, ni njih do danas nismo pronašli.
Kada je pao Vukovar nastalo je opće slavlje, pjevalo se, pilo,pucalo, vikali su da su oslobodili Vukovar od ustaša i da sada oni mogu mirno živjeti. Od tada je počelo posebno maltretiranje.
Zaprijetili su da će baciti bombu i sve nas pobiti. Djecu sam uvijek sklanjala u drugu sobu da ne gledaju i slušaju sve te prijetnje. Kada su oni odlazili tresli su se kao prut od straha.
Jedan dan sin je otišao po kruh , tamo su mu priprijetili da više ne govori kruh nego „hleb“.
Jednu veće došla su dvojica, ušli unutra i zatražili piće i cigarete, strina i ja smo odgovorile da nemamo, ništa nismo imale. Na stol su stavili bombe i oružje.
Jedan je rekao da idem s njim u sobu.Zanijemila sam i jedva upitala „ jel moram“. Odgovorio je da on zna i drugi način kako da me natjera. Kroz glavu mi je prošla misao na kćerku koja spava u drugoj sobi. Bojala sam se vikati da ne probudim djecu, da ne izađu iz sobe,tko zna što bi radili njima.
Otišla sam s njim. Silovao me i kada je bio gotov izašao je a u sobu je ušao drugi. Molila sam Boga da ne ostanem trudna, što ću onda. Kod doktora ne mogu, sve je srušeno a i tko će mi vjerovati, ustaškinji kako su mi oni rekli. Strina je isto prošla, kada je bio jedan gotov samo su se zamijenili.
Prošlo je 4 sata kada su otišli. Plakala sam, gadila se sama sebi,zašto mi se sve to dogodilo.
Od tada preko dana smo bili u strininom stanu a noću smo spavali kod susjeda. Njih dvojica su često dolazili,lupali, palili ulazna vrata , ali kako nismo bili unutra oni su odlazili.
Preko dana je bilo maltretiranja ali mi to nije bilo bitno.Razmišljala sam zašto me nisu ubili pa bih bila mirna i nebih morala kroz ovo prolaziti ali moja djeca su tu moram izdržati, što će biti s njima.
Iz Vukovara smo izašli preko jednog strininog poznanika, tadašnjeg milicajca koji nas je odvezao do Tovarnika, pa do Šida, preko Bijeljine u Brčko autobusom i onda preko mosta u Gunju. Tamo smo čekali autobus za Zagreb.
Cijelo vrijeme nisam mogla sakriti suze što smo živi izašli, ali i zato što sam svoje najmilije ostavila mrtve u Vukovaru.
U Zagreb smo došli navećer na sam Uskrs 1992g.. Prije nisam mogla izaći, stalno smo bili pod prismotrom i nitko nam nije htjeo dati propusnicu za izlazak na slobodni dio Hrvatske. Sretna sam što smo živi .
U Vukovar sam se vratila 31.10.g.2001.g. sa kćerkom . Bila je kratko,ubrzo se vratila u Zagreb, može doći u posjet ali više ne želi živjeti u Vukovaru. Sin se vratio 2004.g. i danas ima obitelj i živi u Vukovaru.
Živim od suprugove mirovine iz radnog prava u iznosu od 1800kn.
Brata još nisam pronašla, za zločin ubijanja moga oca i muža nitko nije odgovarao.
Nisam ostvarila nikakva prava kao žrtva ratnog zlocina.
Ovo moje svjedočenje je istinito,pronalazim snagu zbog istine i pravde koje do sada nisam vidjela.
Zbog moga brata kojeg nitko ne traži,zbog mog tate i mog muža za čije ubojice nitko ne pita, zbog zločinaca nada mnom i proživljenog straha moje djece, živim i ne živim u Vukovaru. Ovdje je moj stan ali nije pravda, pa je moje biće podijeljeno. To me razdvaja od Vukovara. Želim živjeti u pravednom Vukovaru.