tekst: Stjepan Poljaković
Ima tome dvije godine kako je moja malenkost na „fejs“ postavila status koji ćete upravo pročitati. Rekoše mi da je aktualan a ja vam kažem da i danas isto razmišljam. Nadahnut bijah događanjima oko Vukovara i prepirkom oko ćirilice u njemu.
OVAKO, LIPI MOJI ….!!!
Tjednima i mjesecima slušam priče o Vukovaru…. braniteljima… ljubavi prema domovini…pismene zavrzlame…
Sve je to lipo da nema sjećanja ….
A ja se sjetih, pa pitam:
Za koliko je ono novaca Todorić kupio VUPIK? Tko je okrenuo velike novce na obnovi Podunavlja?
Pa se recimo pitam, koja je osnovna funkcija vojnika i branitelja? Politiziranje i naplaćivanje svojih ratnih zasluga kroz mirovine i i ostala prava?
Da se razumijemo, nemam ništa protiv da zaslužni dobiju po zasluzi…A koliko ih je realno zaslužnih? O kakvom jedinstvu branitelja pričamo kad svako selo ima svoju braniteljsku udrugu koja opet povlači sredstva iz raznih proračuna?
O kakvom mi to domoljublju pričamo kad nam gro stanovništva odlazi po namirnice preko granice kod istih onih protiv kojih su ratovali i koji su ih istjerali iz zavičaja?!
Domoljubne budnice i diskusija uz apatinsko pivo i na kraju „Devojka iz grada“.
Ima toga još…
Ima nas koji nismo zaboravili Vukovar. Ako mu nismo pomogli, nismo ga recimo, ni iskoristili za svoj probitak.
I kad sam već tu, kod teme: Komunisti i Srbi nam nisu odradili privatizaciju, nisu nam oni zadužili državu kupujući socijalni mir, nisu oni 200 000 branitelja napumpali na broj od 500 000…
Al´ eto, nek je za sve krivo Pismo…