2 dio.
piše: Stjepan Poljaković
Dugo se spremam napisati nastavak moje priče o pepeljugama naših dana. Suočen s iskustvima i ispovijedima koje čitam iz dana u dan, riješih nastaviti gdje sam stao.
Kad smo o božićnim blagdanima dobili darove od agencije našalio sam se malo. Na nebo plavim „duksevima“ kočoperio se naziv agencije i dodatak – “24 stunden pflege“. Moj komentar je bio da umjesto ono „pflege“ treba pisati “sklave, rob”.
Između roba njegovatelja i roba iz vremena ropstva razlika je jedino u tome što robovi njegovatelji uglavnom naplate svoj posao. Prava njegovatelja kao i prava roba u vrijeme robovlasništva su vrlo slična. U glavnom ne postoje, ako i postoje podliježu proizvoljnom tumačenju poslodavca.
Njegovatelj nije zanat, to je poziv.
Njegovatelji koji 24 sata stoje na raspolaganju svojem klijentu, pola godine ne žive svoj život.
Šest mjeseci svojom voljom preuzimaju odgovornost pred Bogom, ljudima i zakonom za život često (ne)zahvalnog klijenta u isto tako često (ne)zahvalnoj obitelji.
Kažu, njegovatelj bi rebao biti profesionalac, ne bi se trebao vezati emotivno za svoga klijenta.
Čini mi se da je dobar dio propisa nastao u mašti birokrata, znate ono, zamislim, nacrtam, napišem i tako ima da bude.
Mrtva slova poredana u red papira su jedno a živa bića koja na bazi sata ili minute mijenjaju raspoloženje, želje i planove, nešto sasvim drugo.
Na sve vaše primjedbe poslodavci i agenti imaju vrlo efikasan odgovor : „Nitko vas nije tjerao“ ili „Sami ste odabrali“…
Sve njih pitam: tko ili što nekoga tjera da bude nepravedan prema onome tko spašava tuđe živote? Zašto su odabrali biti zločesti prema onima koji su tu da im u nevolji dokuče čašu hladne vode?
Sve se svodi na to da vam pokušavaju objasniti da ste za novce, za koje austrijanci, taliijani ili nijemci ne bi prekoračili kućni prag, dužni trpjeti sve ono što oni ne žele trpjeti, samo zato jer oni imaju a vi nemate novac.
Vraćam se na emocije, a emocije su ono što bolesnima najčešće treba. Nerijetko se njegovatelj mora boriti za pravo svoga klijenta protiv kompletnog sustava, jer niti doktorima niti obitelji vaš klijent nije dovoljno važan.
Njegovatelj je izrazito plemenit i bremenit poziv. Treba imati snage, volje i svijesti brinuti se za nekoga čiji se život iz dana u dan gasi.
Što se više otvarate to su veće šanse da vas pogodi „kroše“ sebičnosti ili nezahvalnosti. Ali tko je kome pomogao skrštenih ruku ili dignutoga garda?
Netko će se pitati čemu zahvalnost ako si za nešto plaćen? Pa dobro, može li se novcem kupiti i platiti iskreno milosrđe ? Tko častan pošten i moralan pristaje na prodaju svoga poštenja, samopoštovanja?
Da li bi vi pristali nekome tko se prodaje za šaku eura više, u ruke predati svoj život ili život bližnjega?
Kada bi naši poslodavci i bili u koži našega klijenta da li bi im bilo svejedno s koliko pažnje i nježnosti pristupamo zadatcima?
Pod krinkom zakonskih propisa i obaveza, toliko je bezakonja i sebičnosti da to zdravim razumom teško razumijemo i podnosimo.
Ako klijent ima pravo na dostojanstvenu smrt onda njegov njegovatelj ima pravo na čovjeka dostojne uvjete rada.
U očima Božjim, to svjedočim i iza toga stojim, svi jednako vrijedimo, ma koliko se nekada osjećali poniženi, to je istina. Ma koliko u nju bilo teško vjerovati pod bremenom poniženosti, osamljenosti, nesigurnosti po zakonu sjetve i žetve., sve stiže na naplatu.
Imajući to na umu, pozvani smo prema klijentima postupati onako kako bi mi željeli da se jednoga dana postupa prema nama.
Da, teško je u ovom poslu ne vezati se za osobu koju njeguješ, nemoćnu staru i bolesnu. A istovremeno ignorirati sve negativno što dolazi od okoline kojoj je ili nije stalo do naših štićenika. Mi smo s njima 24 h, zato nas i plaćaju da skinu obvezu sa sebe.. Da, mi to radimo za novac. Ali za novac smo mogli raditi i gomilu drugih poslova koji nemaju veze sa njegom. Stopa smrtnosti u našem zanimanju je velika, i nikoji novac ne može kupiti ono što dajemo umirućoj osobi. I uvijek iznova umiremo i tugujemo zajedno s njima. To je Poziv.… Read more »
Svjesno sam odvojio teme… Ima toga za više pisanja i slažem se sa vama. Sve je stvar osobne svijesti i savjesti i zato napisah posljednji pasus… Kako dajete tako će vam se vratiti.
Da , sve je to ljudski i humano sa vase strane posmatranja…ali nije humano da njihovi sefovi kasiraji ogromne sume novca da finansiraju nerad , slampavost, netocnost …ponasaju se koo mali Bogovi prema bolesnicima, cesto sa visina koje nitko ne moze doseci..opci kaos se desava a nitko to ne vidi samo se pise da su nedovoljno placeni…bas ni ne mogu zamisliti da nemaju od cega da zive..Ispricavam se jer sam pogodjena time tu, u Njemackoj..u zemlji gdje je sve vise potrage za njegovateljima !!Lilepi pozdravi Vam!!