piše: Nela Stipančić Radonić
Poneki dani prođu tako neprimjetno kao da nisu ni prošli kraj mene, već nekih nepoznatih ljudi, koji s njima onda po cijeli dan razgovaraju, svađaju se ili samo sanjare… Dok ja šutim i promatram to sve sa strane.
Ili su možda i prošli kraj mene, ali tako brzo da ih nisam uspjela niti pozdraviti. Samo mahnuti. I promatrati njihova leđa kako žurno zamiču između drveća. Barem toliko.
A ima i onih koji mi zasjednu odmah jutrom ranim u krilo i ostaju tako dugo sjediti na meni. Neki su toliko živahni da čak niti ne sjede, već samo trče na sve strane. Ne znaju kamo bi prije. Kao mravi. A pojedini su toliko djetinjasti i radoznali da me dodiruju i stišću po tijelu. Pa mi otvaraju usta, a katkad znaju čak i propasti kroz grlo. Ili se baš ondje zaglave kao drvo u peći. Pa, ili dugo još gore i šire toplinu oko sebe, ili me tjeraju od sebe zbog dima, jer guše i suze tjeraju na oči. Ovisi. Kakav je zrak, kakav položaj, čega još ima ispod ili oko njih?
Pojedini dani katkad ovise samo o meni, iako ne znam zapravo kako? Jer, već ujutro poželim svima dobrodošlicu, ali se poneki uporno prave kao da me ne čuju. Trebalo bi ih možda odmah s vrata ponuditi nečim, samo ne znam, čime?
Znam samo da k meni svraćaju oni, s kojima se rado spuštam ili penjem dugačkim, zavojitim stubištima, prepunima mirisnog cvijeća, koje vode do šumećih vodopada, klupa pod palmama, čamca u morskoj uvali, pa se skupa s njima onuda rado šećem i promatram, kako sunce izviruje između oblaka ili nam se već smješka.
Katkad naša šetnja traje i po cijeli dan pa na koncu klonemo skupa od umora i zavučemo se negdje u kutu, sve dok na nebu ne ugledamo mjesec i prve zvijezde. I još se dugo i teško rastajemo jedno od drugoga, kao da smo se stopili u jedno.
Nakon svega, pitam se odnedavno, pripadam li doista svakom novom danu jednako, kao i oni koji ga pljuju, proklinju, gaze i još pucaju po njemu?
Onaj tko progoni ili ubija dane misli da ima svoje razloge i pravo. Ali, najprije bi trebao znati da dani nisu ni nagrada ni kazna pojedinim ljudima, već poklon svima. Koliko nas god ima.
Oni su poklon koji se nekomu može, a i ne mora svidjeti. Poklon koji možemo, a i ne moramo otvarati. Poklon kojemu se možemo radovati, a možemo i razočarati. Dani su naš zrak, voda i hrana.
Onaj tko nam je darovao dane, ne traži od nas ništa. Osim postojanja. I poštovanja ili barem podnošenja jedni drugih. Onaj tko nam ih oduzima, nije nam ih niti poklonio. Otkud mu onda pravo da ih ubija?
Nikad možda nećemo jedni druge razumjeti. I ne moramo. Ali bismo trebali jedni drugima priznati barem pravo na naše postojanje. Bilo uz pozdrav i pružanje ruke, bilo uz okret glave na suprotnu stranu. Kao dani koji dolaze i prolaze, bilo veseli ili tužni, uspješni ili neuspješni, mudri ili površni.
Skupa sa svima nama.